The Katolička crkva slavi Blagdan Rođenja Sveti Ivan Krstitelj 24. lipnja. Za razliku od velike većine svetaca, koje slavimo na dan njihova ulaska u nebo (29. kolovoza u slučaju Preteče), sv. Ivana Krstitelja također slavimo na dan njegova rođenja na zemlji.
Tko je zapravo bio ovaj čovjek, odjeven u devnu kožu, kojega su mnogi smatrali ludim, a koji je na kraju označio početak Otkupljenja cijelog čovječanstva?
Johnova priča počinje s njegovim roditeljima, Zaharijom (a svećenik (Židov) i Elizabeta. Bili su stariji, a njezina neplodnost spriječila ih je da imaju djecu. Jednog dana, dok je Zaharija bio u hramu, Arhanđel Gabriel Anđeo mu se ukazao da mu objavi kako će dobiti sina koji će pripremiti put Mesiji. Zaharija je posumnjao u tu vijest i zbog toga ostao nijem dok se obećanje nije ispunilo.
Postoji fascinantan detalj u vezi s začećem sv. Ivana: kada je Djevica Marija (koja je već očekivala Isusa) otišla je posjetiti svoju rođakinju Elizabetu; beba Ivan je uskočio od radosti u majčinom utrobi kad je čuo Marijin pozdrav. Zbog ovog događaja popularna pobožnost i crkvena tradicija drže da je Ivan oslobođen izvornog grijeha prije rođenja.
Osam dana nakon njegovog rođenja došlo je vrijeme da mu se odabere ime. Obitelj je pretpostavila da će se zvati Zaharija, po ocu. Međutim, Elizabeta se usprotivila, a Zaharija je zatražio pločicu na koju je napisao: «Zove se Juan» (što znači "Bog je milosrdan"). Odmah je Zaharija povratio moć govora. Ovim gestom njegovi su roditelji odustali od svojih planova za njega i prihvatili jedinstveni poziv koji je Bog namijenio njihovom sinu.
Tijekom molitve Anđeoskog pozdrava 24. lipnja 2012. Benedikt XVI. je rekao: «Iz majčine utrobe Ivan je preteča Isusa: anđeo Mariji najavljuje njegovo čudesno začeće kao znak da ‘ništa nije nemoguće kod Boga’'Mala (1:37), šest mjeseci prije velikog čuda koje nam donosi spasenje: jedinstva Boga s čovjekom kroz djelo Duha Svetoga.
«Četiri evanđelja stavljaju veliki naglasak na lik Ivana Krstitelja, kao proroka koji dovršava Stari zavjet i uvodi Novi, prepoznajući Isusa iz Nazareta kao Mesiju, Pomazanika Gospodnjeg», nastavio je papa, koji je također teolog.
Ivan je ključna figura koja služi kao most između Starog i Novog zavjeta; on je posljednji od proroka. Nije bio običan čovjek. Svoju je mladost proveo u pustinji vodeći izuzetno asketski život: nosio je tuniku od devine kože zavezanu kožnim pojasom i preživljavao na skakavcima i divljem medu.
Oko godine 26. n.e., vođen od Sveti Duh, Počeo je propovijedati na obalama rijeke Jordana. Njegova je poruka bila izravna i ponekad oštra – čak je nazvao farizeje i licemjere koji su mu pristupili "pokoljenjem zmija". Pozivao je ljude da promijene svoje puti i svima je davao "krštenje pokore". Iako su ga njegov izgled i oštrina mogli učiniti da izgleda kao luđak, srž njegove poruke nije bila kazna, nego priprema srca ljudi da prime Božje neizbježno milosrđe.
Sv. Josemaría, o Krštenju Isusa Krista
Vrhunac njegove misije dogodio se kada je čovjek sam Isus Otišao je na rijeku Jordan da se krsti. Kad ga je Ivan vidio, prepoznao ga je i izgovorio riječi koje se i danas ponavljaju: "Evo Jagnjeta Božjega, koje uklanja grijeh svijeta.".
Što se tiče ovog odlomka, Sveti Josemaría pozvao nas je da razmislimo. Naglasio je kako, u Krštenje, Bog Otac preuzima naše živote, ujedinjuje nas s Kristom i šalje nam Duha Svetoga. Osnivač Opus Dei podsjetio je da Gospodin ovim sakramentom stavlja neizbrisiv pečat na naše duše, proglašavajući nas djecom Božjom.
«Pri krštenju je naš Otac Bog preuzeo naša života, ujedinio nas s Kristom i poslao nam Svetoga Duha. Snaga i moć Božja obasjavaju lice zemlje. Zapalit ćemo svijet plamenovima vatre koju si došao donijeti na zemlju! … I svjetlost tvoje istine, o naše Isuse, prosvjetljavat će umove zauvijek.».
«Čujem te kako vičeš, moj Kralju, glasom koji je još uvijek živ i odjekuje: “Došao sam zapaliti vatru na zemlji, a što želim nego da ona zapali?”(Došao sam baciti vatru na zemlju, i što želim nego da plamti?) – I odgovaram –svim svojim bićem– svim svojim osjetilima i sposobnostima: “Evo me: jer si me pozvao!”(Ovdje sam jer si me nazvao). Kroz Krštenje je Gospodin na tvoju dušu stavio neizbrisiv žig.Ili: ti si Božje dijete. Dijete: zar te to ne ispunjava žarkom željom da svi zavole Njega?»
«On mora rasti, a ja se moram smanjivati.»
Ivan je bio sama utjelovljenost poniznosti. Unatoč svom ogromnom društvenom utjecaju i velikom broju sljedbenika (zapravo su prvi Isusovi apostoli, poput Petra, Andrije i Ivana, u početku bili učenici Ivana Krstitelja), nikada nije tražio pažnju. Njegova duhovna ostavština sažeta je u frazi koju je ostavio svojim sljedbenicima: «On mora rasti, a ja se moram smanjivati.». Njegova jedina misija bila je ukazati na Krista i, nakon što je to učinio, povući se.
Čovjek takvog integriteta nije mogao zatvoriti oči pred nepravdama koje su počinili moćnici. Ivan je otvoreno ukorio kralja Heroda Antipe što se razveo od svoje supruge i oženio Herodiju, suprugu svoga brata. Ta hrabrost u obrani istine i braka koštala ga je slobode, jer ga je Herodija toliko zavoljela mrziti da je naposljetku osigurala njegovu smrt.
Njegov je kraj došao tragično tijekom velikog banketa priređenog povodom Herodovog rođendana. Salomea, kći Herodije, plesala je za goste i toliko oduševila kralja da joj je obećao ispuniti svaku želju. Podbodarena od majke, mlada je žena zatražila glava Ivana Krstitelja na pladnju. Herod, iako potišten, odbio je izgubiti obraz pred svojim gostima te je naredio da Ivana odsijeku glavu u zatvoru.
Danas sveti Ivan Krstitelj ostaje uzor vjerničke svetosti: uči nas da budemo hrabri branitelji istine, da živimo bez nepotrebnih privrženosti i, prije svega, da svoje živote učinimo instrumentom za približavanje drugih Bogu.
Godine 2007., tadašnji papa Benedikt XVI. također je to rekao tijekom molitve Anđelui. «Danas, 24. lipnja, liturgija nas poziva da slavimo blagdan Rođenja svetog Ivana Krstitelja, čiji je život bio u potpunosti usmjeren prema Kristu, baš kao i život njegove majke Marije. Sveti Ivan Krstitelj bio je preteča, “glas” poslan da objavi Utjelovljeno Riječ.».
«Zato obilježavanje njegova rođenja zapravo znači slaviti Krista, ispunjenje obećanja koja su dala sva proročanstva, od kojih je najveći bio Ivan Krstitelj, kojem je bilo povjereno da “pripremi put” pred Mesijom (usp. Gorje (11:9–10)».
The Papa Franjo je istaknuo u siječnju 2025., tijekom Jubileja, Isus naglašava svima: «"Kažem vam, istinu vam kažem: nema nikoga veće od Ivana; ipak je najmanji u kraljevstvu Božjem veći od njega"' (r. 28). Nada, braćo i sestre, leži u potpunosti u ovom kvalitativnom skoku. Ne ovisi o nama, nego o Kraljevstvu Božjem. Tu leži iznenađenje: prihvaćanje Kraljevstva Božjega vodi nas u novi poredak veličine. Našem svijetu – svima nama – to je potrebno! I mi kažemo: što da činimo? [početi ispočetka]; ne razumijem baš [početi ispočetka]. Ne zaboravite ovo: počnite ispočetka.
Kad Isus izgovara te riječi, Ivan Krstitelj je u zatvoru, pun pitanja. Na našem putovanju i mi nosimo toliko pitanja, i znate li zašto? Zato što još uvijek postoje mnogi “Herodi” koji se protive Kraljevstvu Božjem. Ali Isus nam pokazuje put, put novih Blaženstava, koja su iznenađujući zakoni Evanđelja. Stoga se zapitajmo: gajim li u sebi iskrenu želju za novim početkom? Želim li učiti od Isusa koji je istinski velik? Najmanji u kraljevstvu Božjem – velik je. I mi moramo… [Nov početak, nov početak]. Nov početak.
Naučimo od Ivana Krstitelja ponovno vjerovati. Nada za naš zajednički dom – ovu našu Zemlju, toliko zlostavljanu i ranjenu – i nada za sva ljudska bića leži u Božjoj jedinstvenosti. Njegova je veličina drugačija. I mi započinjemo ispočetka od te Božje originalnosti, koja je zasjala u Isusu i koja nas sada obvezuje da služimo, da se međusobno volimo kao braća i sestre, da prepoznamo svoju malenost. I da vidimo najmanje među nama, da im slušamo i budemo njihov glas. Ovo je naš novi početak; ovo je naš jubilej! I moramo… [početi ispočetka] Hvala vam!».
Evanđelje o rođenju svetog Ivana Krstitelja (Luka 1:57–66, 80)
U međuvremenu dođe vrijeme da Elizabeta rodi, i ona rodi sina. Njezini susjedi i rodbina čuli su da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe i radovali su se s njom. Osmog dana došli su obrezati dijete i htjeli su ga nazvati po ocu, Zahariju. Ali njegova majka reče:
—Uopće ne; njegovo ime bit će Juan.
I rekoše mu:
—«U tvojoj obitelji nema nikoga s tim imenom.» Istovremeno su znakom pitali njegova oca kako želi da se zove. A on, tražeći pločicu, napisa: 'Ime mu je Ivan.' To je sve ispunilo čuđenjem. U tom je trenutku povratio govor; odvezala mu se jezik i progovorio je, zahvaljujući Bogu. Strah je obuzeo sve njegove susjede, i o tim se događajima pričalo po cijeloj gorskoj oblasti Judeje; i svi koji su to čuli uzeli su to k srcu, govoreći:
—Pa što će ovaj dječak biti, onda?
Jer je ruka Gospodnja bila s njim.
U međuvremenu je dijete raslo i jačalo duhom te je živio u pustinji dok nije došlo vrijeme da se objavi Izraelu.
Komentar na Evanđelje
Među Izraelcima čin imenovanja djeteta bio je rezerviran za oca djeteta. Bio je to način priznavanja očinstva novorođenčeta. Zato je pripalo Zahariji da imenuje dijete, iako mu je u tom trenutku bilo teško govoriti, jer je zbog nevjere ostao nijem.
Roditelji svetog Ivana Krstitelja prepoznali su da ih je Bog blagoslovio darovavši im dijete kad se činilo da više nemaju razloga za nadu. Izvanredan način na koji je došao na svijet podsjetio ih je da je taj sin dar od Gospodina. Anđeo je rekao Zahariji da će taj sin donijeti veliku radost ne samo njegovim roditeljima, nego i mnogim ljudima: «On će biti izvor radosti i veselja za tebe, i mnogi će se radovati njegovom rođenju» (Luka 1,14). Sveti Ivan, taj dugo iščekivani sin, imao je poslanje za sav narod: «On će obratiti mnoge od sinova Izraelovih Gospodinu, Bogu njihovom» (Luka 1,16).
Elizabeta i Zaharija inzistiraju na davanju djetetu imena koje je anđeo naznačio. Iza tog stava možemo osjetiti njihovu želju da ovog sina prinesu Bogu. Ne žele vršiti kontrolu nad njegovim životom, niti se nastoje nametnuti kroz roditeljstvo. Zapravo, Zaharija odbija dati djetetu svoje ime, iako su svi ostali mislili da bi to bilo najlogičnije. Međutim, za Elizabetu i njezina supruga najvažnije je da njihov sin ispuni misiju zbog koje je došao na svijet.
Nakon što je Zaharija napisao «Ime mu je Ivan», oslobodila mu se jezik i počeo je hvaliti Boga. To je radost velikodušnog oca koji predaje svoga sina u Božje ruke i ispunjen je entuzijazmom za misiju koja mu je povjerena.
U roditeljima svetog Ivana Krstitelja nalazimo divan primjer za sve roditelje. Gospodinu je ugodno da se radujemo daru djece. Istovremeno nas poziva da poštujemo i volimo “ime” koje im je dao: to jest, njihov temperament, njihove darove i, iznad svega, njihov poziv. Roditelji tako postaju njegovatelji osobnosti svoje djece i velika pomoć u tome da prihvate poslanje koje im je Gospodin povjerio.
Sadržaj
carf@fundacioncarf.orgFiksni telefon: +34 914 029 082Mobitel: +34 638 078 51145 Conde de Peñalver.
