«Iscijeljavajte bolesne!» (Mt 10,8). Crkva je primila tu zadaću od Gospodina i nastoji je ispuniti medicinskom i socijalnom skrbi koju pruža bolesnima, kao i zagovornom molitvom kojom ih prati u njihovoj potrebi.
Kad netko teško oboli ili dostigne starost, mnoge se obitelji pitaju je li vrijeme za traženje bolesničkog pomazanja. Međutim, i dalje postoji uvjerenje da se ovaj sakrament podjeljuje samo onima koji će uskoro umrijeti. Stvarnost je sasvim drugačija: bolesničko pomazanje je sakrament utjehe, snage i nade koji Crkva nudi onima koji se suočavaju s teškom bolešću ili krhkošću starosti.
Milosrđe Isusa Krista prema bolesnima i njegova brojna ozdravljenja svih vrsta patnika divan su znak njegovog suosjećanje prema svima koji pate u tijelu i duši.
Svojom Mukom i smrću na križu, Isus je dao novo značenje patnji. Od tada nas je ta stvarnost oblikovala da budemo poput njega i ujedinila nas s njegovim otkupiteljskim poslanjem. Za kršćane bolest i smrt mogu i trebaju biti sredstva posvećenja i otkupljenja s Kristom. Da nam pomogne u tom poslanju, tu je bolesničko pomazanje.
Kristova prisutnost u bolesti je velika utjeha. On nas vodi za ruku i podsjeća nas da pripadamo Njemu i da nas ništa ne može odvojiti od Njega.
Prispodoba o milosrdnom Samarijancu izražava otajstvo koje se slavi u ovom sakramentu: Isus Krist pristupa patniku i tješi ga uljem utjehe i vinom nade. Zatim ga vodi u gostionicu koja predstavlja Crkvu kojoj ga Krist povjerava. Krist je naučio svoje učenike da imaju istu njegovu sklonost prema bolesnima i potrebitima te im je povjerio zadatak da se brinu za njih u njegovo ime po sakramentu bolesničkog pomazanja.
Bolesničko pomazanje je sakrament koji je ustanovio Isus Krist, a na njega se kao na takav aludira u Evanđelju po Marku. Preporučio ga je vjernicima i objavio apostol Jakov:«Je li tko od vas bolestan? Neka pozove starješine crkve., »Neka se mole nad njim i mažu ga uljem u ime Gospodnje. I molitva vjere ozdravit će bolesnika; Gospodin će ga podići. Ako je sagriješio, bit će mu oprošteno“ (Jakovljeva 5,14-15).
Crkva vjeruje i ispovijeda da među sedam sakramenata postoji jedan sakrament posebno namijenjen utjehi onih koji su pogođeni bolešću: Bolesničko pomazanje. Ovaj sakrament nam pomaže živjeti ove bolne stvarnosti ljudskog života s kršćanskim značenjem: «U Bolesničkom pomazanju, kako se sada naziva posljednje pomazanje, svjedočimo ljubaznoj pripremi za putovanje koje će završiti u domu Očevom.»Sveti Josemarija Escrivá, To je Krist koji prolazi., 80).
Kroz stoljeća, bolesničko pomazanje darivalo se onima koji su bili blizu smrti, otuda i naziv Posljednje pomazanje. Slično tome, liturgija nikada nije prestala moliti za bolesne.
Danas znamo da je ovaj sakrament sakrament ozdravljenja. To je Božji dar koji pomaže u ozdravljenju tijela i duha onoga koji ga prima. Njime molimo Gospodina za zdravlje tijela, duše i duha kršćanina koji pati od teške bolesti ili poodmakle starosti.
«Prva milost ovog sakramenta jest milost utjehe, mira i hrabrosti za prevladavanje teškoća svojstvenih teškoj bolesti ili krhkosti starosti. Ta milost je dar Duha Svetoga koji obnavlja povjerenje i vjeru u Boga te jača protiv iskušenja zloga, posebno protiv iskušenja obeshrabrenja i tjeskobe pred smrću […] Ova Gospodinova pomoć snagom svoga Duha namijenjena je voditi bolesnika do ozdravljenja duše, ali i tijela, ako je to Božja volja. Štoviše, 'ako je počinio grijehe, oprostit će mu se'" (KKC, 1520).
Ne treba misliti da je ovaj sakrament samo za one koji su u opasnosti od smrti, već da ga mogu primiti i oni koji su svjesni i koji ga smatraju potrebnim.
Stoga svaki kršćanin koji pati od teške bolesti, koji će se podvrgnuti osjetljivoj operaciji ili je u poodmakloj dobi može zatražiti sakrament bolesničkog pomazanja. Tijekom bolesti sakrament se može ponoviti ako se bolest pogorša.
Ne postoji ograničenje koliko puta ga možete primiti. i nije preporučljivo čekati do zadnjeg trenutka.
Crkva navodi da ako je bolesna osoba bez svijesti, može se podijeliti sakrament ispovijedi, a zatim sakrament bolesničkog pomazanja. Ako teško bolesna osoba umre bez primanja ovog sakramenta, Crkva preporučuje da se on podijeli unutar prvih nekoliko sati nakon smrti.
«"Samo Svećenici (biskupi i prezbiteri) su službenici »Bolesničko pomazanje. Dužnost je pastira poučiti vjernike o blagodatima ovog sakramenta. Vjernici trebaju poticati bolesne da pozovu svećenika kako bi primili ovaj sakrament. A bolesni se trebaju pripremiti za njegovo primanje s dobrom voljom, uz pomoć svog pastira i cijele crkvene zajednice, koja je pozvana pratiti bolesne na vrlo poseban način svojim molitvama i bratskom brigom“ (Katekizam, 1516).
Svi moramo imati na umu da čak i u modernim bolnicama teško bolesni pacijenti često umiru sami. To naglašava važnost kršćanskog rada onih koji imaju pristup toj stvarnosti. Ključno je da hospitalizirani pacijenti prime sredstva utjehe i olakšanja za svoja tijela i duše koje pate. Među tim sredstvima, uz sakramente pomirenja i Viatikuma, je i sakrament bolesničkog pomazanja.
Dakle, budući da sakramenti krštenja, potvrde i euharistije čine jedinstvo nazvano "sakramenti kršćanske inicijacije", može se reći da ispovijed, pomazanje i euharistija, kao viatikum, predstavljaju, kada kršćanski život završi, sakramente koji zatvaraju zemaljsko hodočašće.
«Pomaže nam proširiti perspektivu o bolesti i znati da nismo sami, da svećenik i kršćanska zajednica podržavaju bolesne i one koji pate.», Papa Franjo.
Tema Bolesničkog pomazanja je svaka krštena osoba, Bolesničko pomazanje ne može se podjeljivati pokojnicima, pod uvjetom da su dostigli dob razuma i da im prijeti smrt od teške bolesti ili od starosti praćene uznapredovalom staračkom slabošću.
Da bi primila plodove ovog sakramenta, osoba se prvo mora pomiriti s Bogom i Crkvom, barem sa željom, nerazdvojno povezanom s pokajanjem za svoje grijehe, i nakanom da ih se, kada je to moguće, ispovjedi u sakramentu Pokore. Zbog toga Crkva propisuje da se sakrament Pokore i Pomirenja bolesniku podijeli prije bolesničkog pomazanja.
Osoba mora imati namjeru, barem uobičajeno i implicitno, primiti ovaj sakrament. Drugim riječima: Bolesnik mora imati nepokolebljivu volju umrijeti kao što umiru kršćani, i s nadnaravnim pomagalima koja su im namijenjena.
Iako se bolesničko pomazanje može dati osobi koja je izgubila svijest, treba paziti da se ono primi svjesno, kako bi bolesnik bio bolje pripremljen za primanje milosti sakramenta. Ne smije se davati onima koji tvrdoglavo ostaju nepokajnički u očitom smrtnom grijehu (usp. CIC, kan. 1007).
Ako bolesnik koji je primio pomazanje ozdravi, može, u slučaju nove teške bolesti, ponovno primiti ovaj sakrament; a tijekom iste bolesti sakrament se može ponoviti ako se bolest pogorša (usp. CIC, kan. 1004, 2).
Konačno, važno je imati na umu ovu naznaku Crkve: «U slučaju sumnje je li bolesnik dostigao dob razuma, pati od teške bolesti ili je već umro, treba podijeliti ovaj sakrament» (CIC, kan. 1005).
Kao i svi sakramenti, bolesničko pomazanje slavi se na liturgijski i zajednički način i odvija se u obitelji, u bolnici ili u crkvi, za jednu bolesnu osobu ili za skupinu bolesnih.
Vrlo je prikladno da se slavi unutar euharistije, spomen-obilježja Gospodinova Pashe. Ako okolnosti dopuštaju, slavlju sakramenta svetog pomazanja može prethoditi sakrament pomirenja, a nakon njega slijedi sakrament pričesti.
Što se tiče sakramenta euharistije, on bi uvijek trebao biti posljednji sakrament našeg zemaljskog hodočašća, "viaticum" za "prijelaz" u vječni život. To je sjeme vječnog života i snaga uskrsnuća, prema riječima Gospodinovim: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan" (Iv 6,54). Euharistija je ovdje sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta k Ocu.
Liturgija riječi, kojoj prethodi čin pokore, otvara slavlje. Kristove riječi i svjedočanstvo apostola bude vjeru bolesne osobe i zajednice da mole Gospodina za snagu Duha Svetoga.
The svećenik On je taj koji će pomazati bolesnika uljem koje je posvetio biskup na Veliki četvrtak. Pomazuje bolesniku čelo i dlanove, izgovarajući riječi: "Po ovom svetom pomazanju i po svojoj milosti neka ti Gospodin pomogne milošću Duha Svetoga, da ti, oslobođen tvojih grijeha, udijeli spasenje i utješi te u tvojoj bolesti."Sveto pomazanje za bolesne).
Primarna milost ovog sakramenta jest milost utjehe, mira i hrabrosti za prevladavanje teškoća svojstvenih teškim bolestima ili krhkosti starosti. Ta je milost dar Duha Svetoga koji obnavlja povjerenje i vjeru u Boga te jača protiv iskušenja zloga, posebno protiv iskušenja obeshrabrenja i tjeskobe pred smrću.
Ova pomoć od Gospodina kroz snagu njegova Duha namijenjena je da vodi bolesnika do ozdravljenja duše, ali i tijela, ako je to Božja volja. Nadalje, "ako je počinio grijehe, bit će mu oprošteno" (Jakovljeva 5,15).
Milošću ovog sakramenta, bolestan Prima snagu i dar intimnijeg sjedinjenja s Kristovom Mukom. Patnja, posljedica istočnog grijeha, dobiva novo značenje; postaje sudjelovanje u Isusovom djelu.
Ukratko: sjedinjenje bolesne osobe s Kristovom Mukom, za njezino vlastito dobro i dobro cijele Crkve. Utjeha, mir i hrabrost za podnošenje patnji bolesti ili starosti na kršćanski način. Oproštenje grijeha ako ga bolesna osoba nije mogla postići po sakramentu pokore. Obnova tjelesnog zdravlja, ako je to pogodno za duhovno zdravlje. I priprema za prijelaz u vječni život.
Bibliografija
Sadržaj
carf@fundacioncarf.orgFiksni telefon: +34 914 029 082Mobitel: +34 638 078 51145 Conde de Peñalver.
