Molitva za mir u neizvjesnim vremenima

Živimo u vremenima koja mogu generirati neizvjesnost i zabrinutost. Ratovi u Ukrajini, Gazi, Kongu, Sahelu, Sudanu, Jemenu, Somaliji, Etiopiji, Mjanmaru i nasilje povezano s drogom u Meksiku, Haitiju i Ekvadoru i dalje uzrokuju patnju civilnog stanovništva, raseljavanje i potrebu za humanitarnom pomoći.

Dok drugi sukobi dobivaju daleko manje međunarodne pozornosti, Ujedinjeni narodi napominju da će do 2026. godine stotinama milijuna ljudi biti potrebna hitna humanitarna pomoć kao posljedica sukoba i drugih kriza.

S obzirom na ovu stvarnost, može se postaviti pitanje: Što kršćanin može učiniti kada osjeća da su svjetski problemi preveliki za njega?

Prvi odgovor je molitva. Ne ignorirati ono što se događa, već staviti one koji pate pred Boga, tražiti mir i dopustiti da ta molitva promijeni i naš način gledanja i djelovanja.

Moliti za mir znači ne biti ravnodušan.

Kršćanska molitva Često počinje jednostavnim zahtjevom: Gospodine, daj nam mir..

Kada molimo za one koji žive u ratu, za obitelji koje su izgubile svoje domove, za djecu koja odrastaju usred nasilja, za one koji su morali pobjeći iz svojih zemalja ili za one koji pate od progona, prestajemo patnju gledati kao daleku stvarnost. Molitva nam pomaže da se sjetimo da iza svakog sukoba stoje stvarni ljudi.

The Papa Lav XIV. Tijekom 2026. godine više je puta pozivao na molitve za mir. U kolovozu je zatražio molitve za one koji pate u Sudanu i za žrtve nasilja u Ukrajini i Rusiji. U rujnu je ponovno pozvao na molitve za mir suočeni s trajnim sukobima i nasiljem u raznim dijelovima svijeta.

Od 1. do 7. listopada 2026. proglašen je i tjedan molitve za mir i jedinstvo, s inicijativama koje se održavaju u župama, školama, zajednicama i obiteljima u raznim zemljama. Inicijativa kulminira 7. listopada, na blagdan Gospe od Ružarija.

Molitva za mir ne poznaje granice. Možemo moliti za one koje poznajemo i za one koje nikada nećemo upoznati; za žrtve ratova koji pune naslovnice i za one koji pate u zaboravljenim sukobima.

Protuotrov za nesigurna vremena: molitva

Ponekad mislimo da molitva nije dovoljna suočeni s razmjerima rata ili humanitarne krize. Međutim, molitva nije namijenjena zamjeni odgovornosti pojedinaca, institucija ili država. Ona je nešto sasvim drugo: stavlja nas pred Boga i pomaže nam da se ne naviknemo na patnju.

Tijekom molitvenog bdijenja za mir održanog u travnju 2026., Lav XIV. potvrdio je da molitva nije utočište za izbjegavanje odgovornosti niti način izbjegavanja boli uzrokovane nepravdom. Naprotiv, predstavio ju je kao odgovor na nasilje i način da se održi nada.

Sveti Josemaría Izrazio je važnost molitve ovim riječima: «Poput vojnika na straži, tako i mi moramo biti na vratima Boga, Gospodina našega: a to je molitva» (Sveti Josemaría, Kovačnica, 73).

U tom smislu, molitva znači ostati budan prema Bogu i prema onome što se događa oko nas. Ne radi se samo o tome da tražimo da problemi nestanu. Radi se i o tome da naučimo vidjeti svijet Božjim očima. Možemo se moliti za:

Žrtve ratova i njihove obitelji.
Djeca koja žive u konfliktnim zonama.
Oni koji su morali napustiti svoje domove.
Progonjeni kršćani.
Oni koji rade za mir i pomirenje.
Oni koji imaju političke odgovornosti i moraju donositi teške odluke.
Oni koji pate u sukobima koji se jedva pojavljuju u vijestima.
Obraćenje srca onih koji čine nasilje.

A možemo moliti i za sebe: da ne padnemo u mržnju, ravnodušnost ili beznađe.

Sveti Josemaría podsjetio nas je da se mir ne gradi samo na velikoj međunarodnoj pozornici. On također počinje u srcu svake osobe i proteže se na obitelj, posao i društvo.

Kako se prisjeća u drugom svom tekstu: «Gospodin želi da njegova djeca idu svim poštenim putovima zemlje, sijući sjeme razumijevanja, oprosta, suživota, ljubavi i mira. — Što radiš?» (Sveti Josemaría, Kovačnica 373). To je posebno relevantno pitanje.

Svi smo u istoj borbi

Sveti Pavao koristi sliku tijela kako bi objasnio zajedništvo među kršćanima: kad jedan ud trpi, svi udovi pate s njim.

Ova ideja dobiva posebnu snagu kada razmišljamo o ljudima koji žive pod bombama, onima koji su izgubili članove obitelji, raseljenima i onima koji čekaju humanitarnu pomoć.

Ujedinjeni narodi i dalje identificiraju Ukrajinu, Gazu i Sudan kao mjesta gdje civilno stanovništvo i dalje trpi posljedice rata i nasilja. Ali postoje i druge, manje vidljive krize. Zato, Moliti se za mir znači naučiti gledati dalje od naslova iz novina.

Možda se osjećamo nemoćno suočeni s događajima koji se događaju tisućama kilometara daleko. Međutim, uvijek možemo nešto učiniti: moliti se, odgovorno se informirati, pomagati onima oko sebe, tješiti one koji pate i izbjegavati poticanje mržnje ili dehumanizacije. Mir također počinje u načinu na koji govorimo, slušamo i postupamo s drugima.

Mir koji je "razoružan i razoružavajući"«

Poruka Lava XIV. za Svjetski dan mira 2026. godine upravo je naslovljena «"Mir s vama svima: prema 'razoružanom i razoružavajućem' miru"“.

U njemu Papa podsjeća na potrebu prevladavanja logike koja rat predstavlja kao neizbježan i ukazuje na dijalog, diplomaciju, oprost i zaštitu civila kao putove izgradnje mira. Također inzistira na tome da molitva hrani predanost miru. Ova perspektiva nam pomaže da shvatimo što znači moliti se za mir.

Ne radi se o zatvaranju očiju pred stvarnošću, već o njihovom širem otvaranju. Niti se radi o tome da ostanemo po strani, već o tome da molimo Boga da promijeni srca i, istovremeno, da se zapitamo što mi možemo učiniti.

Moramo pokušati ne vjerovati da nam molitva omogućuje kontrolu nad događajima, već se umjesto toga uzdati u Boga čak i kada ne razumijemo što se događa.

Kako moliti za mir

Ne postoji samo jedan način da se to učini. Možemo posvetiti nekoliko minuta svaki dan molitvi za mir. Možemo moliti krunicu za one koji pate. Možemo ponuditi svetu misu za one koji žive u ratu. Možemo ići pred Presveti Oltarski Sakrament i pred Boga iznijeti situacije koje nas najviše brinu.

Dirljivu vijest možemo pretvoriti i u molitvu. Kad pročitamo da je obitelj izgubila dom, možemo zastati na nekoliko sekundi i moliti se za njih.

Kada saznamo za novu eskalaciju nasilja, možemo se moliti za one koji snose odgovornost i za one koji rade na postizanju dogovora. Kada otkrijemo zaboravljeni sukob, možemo ga uključiti u svoje molitve. A kada nam ponestane riječi, jednostavno bismo trebali ostati pred Bogom.

Jer, kako je učio sveti Josemaría: «Molitva nije stvar govora ili osjećanja, već ljubavi. A ljubi se nastojeći nešto reći Gospodinu, čak i ako se zapravo ništa ne kaže.»Sveti Josemaría, Brazda, 464).

Molite se i radite za mir

Molitva ne završava nužno kada je trenutak razmišljanja završen. Može se nastaviti u našim odlukama, u našim riječima i u načinu na koji se odnosimo prema drugima.

Možemo biti mirotvorci u svojim obiteljima, na poslu, među prijateljima i u svom društvu. Možemo naučiti slušati prije nego što osudimo, oprostiti, tražiti oprost, odbaciti nasilje i više ne doprinositi širenju mržnje.

Međunarodni mir također zahtijeva ljude sposobne graditi mir u vlastitim zajednicama. Stoga su kršćani, suočeni s neizvjesnošću, pozvani izbjegavati da ih paralizira strah.

Pozvan je da Molite se, čekajte i djelujte. Staviti patnju svijeta pred Boga i istovremeno se svaki dan pitati: «"Gospodine, što mogu učiniti da donesem malo mira ovdje gdje jesam?"».

Sadržaj

«"Ljubav je jača od pornografije"»

Kao odgovor na ovu krizu, čileanski svećenik Juan Ignacio Izquierdo Hübner, kapelan škole Tabancura, objavio je Nove oči. Ljubav je jača od pornografije. (Semillas Editions, 2025.), knjiga namijenjena posebno mladima, nastala iz njegovih godina razgovora i pastoralne pratnje. On je pravnik, teolog i doktor teologije s Sveučilište Navarra.

Ali Nove oči Nije to samo esej o opasnostima pornografije: to je i književno djelo. Kroz kazališnu strukturu, s likovima poput anđela Lumena i demona Grimsona, humorom, dijalogom i zapletom koji čitatelja stavlja pred pravi "noćni sud", otac Juan Ignacio pokušava se pozabaviti složenim problemom zanimljivim, a ponekad čak i humorističnim stilom.

U ovom intervjuu objašnjava zašto vjeruje da je borba protiv pornografije ujedno i težnja za slobodom, ljubavlju i promicanjem najistiničnijeg čovječanstva.

Portada libro Juan Ignacio Izquierdo Hübner

Nove oči. Ljubav je jača od pornografije.

—Zašto ste odlučili napisati knjigu o pornografiji? Dok sam se pripremao za svećeničko ređenje, shvatio sam da će važan dio mog rada biti razgovor s mladima o njihovim poteškoćama s mobitelima, društveni mediji i pornografija. Sjećam se kako nam je jedan španjolski svećenik u sjemeništu rekao da je došao u školu želeći razgovarati sa studentima o Svetom Trojstvu, ali je na kraju dobar dio razgovora posvetio tome da im pomogne da bolje upravljaju svojim mobitelima.

To me je natjeralo da shvatim da ovdje postoji vrlo specifična pastoralna potreba. Odlučio sam proučiti problem i napisati knjigu koja bi mogla biti istinski korisna mladoj osobi koja se bori s pornografijom. Moj san je bio jednostavan: da netko završi s mišlju: "Sada imam više resursa da se izvučem iz ovoga.".

— Što ste otkrili razgovarajući s mladima? Trebali bismo im posvetiti puno više vremena. Trebaju nas više nego ikad. Mladi ljudi žude za ljubavlju, trebaju pronaći pouzdane ljude s kojima će podijeliti svoje najdublje misli, žude za društvom i imaju ogromnu želju voljeti i biti voljeni. Međutim, pornografija nudi trenutno zadovoljstvo, ali na kraju iskrivljuje upravo ono što je osoba tražila. Rezultat je zbunjenost, a ponekad i obeshrabrenost.

Također sam otkrio da se mnogi mladi ljudi ne osjećaju tako ugodno s ekranima kao što bismo mogli pomisliti. Neki žele prestati koristiti društvene mreže, vratiti koncentraciju ili se osloboditi navika za koje smatraju da im oduzimaju vrijeme. Problem je u tome što nemaju uvijek energije da to učine sami. Zato im je potrebna veća pomoć odraslih.

— Zašto naslov Nove oči? Jer vjerujem da prevladavanje pornografije nije kraj priče, već početak. Kad se osoba navikne gledati svijet kroz pornografiju, na kraju gubi osjetljivost za mnoge lijepe stvari u stvarnosti.

Zato nisam htio napisati samo knjigu "protiv pornografije". Htio sam govoriti o nečemu puno većem: o ponovnom stjecanju sposobnosti gledanja. Pogledati drugu osobu i otkriti da ona nije objekt. Pogledati vlastiti život i otkriti da je vrijedan truda. Pogledati prirodu, prijateljstvo, umjetnost, obitelj, vjeru. Ukratko, naučiti vidjeti svijet novim očima.

Nemogućnost uspostavljanja odnosa

— Je li pornografija isključivo moralni problem? To je ljudski problem. Ima posljedice na slobodu, emocije, sposobnost stvaranja odnosa i način na koji razumijemo druge. Naravno, postoji moralna dimenzija (shvaćena kao umijeće dobrog življenja), jer govorimo o tome kako se odnosimo prema ljudima i što radimo sa svojom slobodom.

Ali ne radi se o svođenju svega na karikaturu cenzure ili zabrane; radije je na nama da pomognemo osobi da shvati što traži, što joj se događa i kamo želi usmjeriti svoj život da bi bila sretna.

— Kakvu ulogu u ovom problemu igra mobilni telefon? Mobiteli su radikalno promijenili situaciju. Prije je pristup određenom sadržaju zahtijevao aktivno traženje. Danas se on može slučajno pojaviti u djetetovom džepu. A postoji još jedan problem: mobiteli ne samo da omogućuju pristup beskrajnoj pornografiji, već mogu i pojačati usamljenost, uspoređivanje, dosadu i stalnu potragu za stimulacijom.

Zato vjerujem da se problem ne može rješavati isključivo iz perspektive pornografije. Moramo se zapitati kakav odnos učimo mlade ljude imati s tehnologijom.

—U Španjolskoj se prvi kontakt s pornografijom događa oko devete do jedanaeste godine. Što znači da se dijete može susresti s tim sadržajem u toj dobi? To znači da tražimo od djeteta da obradi stvarnost za koju još nema potrebne emocionalne ili intelektualne alate. I u jednom od tri slučaja, prvi kontakt se događa slučajno. To znači da nije dovoljno reći djetetu "ne traži pornografiju", jer se na nju može susresti i bez da je traži.

Zato prevencija počinje mnogo prije nego što se problem pojavi. Hitno je zaštititi djecu i istovremeno ih educirati kako bi mogli prepoznati što im šteti i zatražiti pomoć roditelja kada se susretnu s nečim što ih zbunjuje.

Ograničenja na mobilnim uređajima

— Što bi roditelji trebali učiniti? Prvo, nemojte se bojati razgovarati. Ponekad roditelji izbjegavaju te razgovore jer se osjećaju neugodno. Ali djeca trebaju znati da se mogu obratiti roditeljima upravo kada se zbog nečega osjećaju neugodno.

Druga stvar je postavljanje granica. Ljubav također zna reći ne. Davanje pametni telefon Dati djetetu neograničen pristup internetu i očekivati da će se samo snaći s nečim s čime se mnogi odrasli muče je previše tražiti. Žao mi je, ali smatram to okrutnim.

I treća stvar je ponuditi alternative. Nije dovoljno ukloniti ekran: taj prostor morate ispuniti prijateljstvom, sportom, čitanjem, glazbom, razgovorom, prirodom, obitelji, molitvom. Sloboda treba nešto dobro prema čemu se može okrenuti.

—Kako vidite trenutni diskurs Crkve o tim pitanjima? Vrlo sam blizak zabrinutosti koju papa Lav XIV. izražava u vezi s novim tehnologijama. Inzistirao je na tome da nam je potreban obrazovni, etički i odgovorni odgovor te da tehnologija mora biti u službi ljudske osobe.

Također je istaknuo da roditelji i odgajatelji trebaju mreže suradnje kako bi podržali mlade. Stoga Crkva nastoji pratiti obitelji kako bi mogle razlučivati i donositi dobre odluke.

Pratite papu Leona

— Osjećate li na neki način da slijedite stope pape Lava? Da, jer dijelim temeljno uvjerenje: moramo staviti ljude u središte. Tehnologija je izvanredan alat, ali prestaje biti alat kada nas zamijeni. A papa Lav XIII. vrlo je jasno govorio o potrebi zaštite djece i adolescenata od ranog, neograničenog i nenadziranog digitalnog pristupa.

—Dakle, odgovor je zabrana? Odgovor je obrazovati, voditi i, kada je potrebno, postaviti ograničenja. Uz to, ponekad će biti potrebno zabraniti određene stvari u određenim dobnim skupinama. Ali obrazovanje temeljeno isključivo na zabranama nije adekvatno, jer želimo razviti ljude sposobne birati što je ispravno čak i kada nitko ne gleda.

Zato mi se toliko sviđa riječ "pratnja". Mlada osoba koja se bori s pornografijom ne treba samo nekoga tko će joj reći da radi nešto krivo. Treba joj netko tko će sjediti s njom, slušati je bez šoka i pomoći joj da otkrije da može živjeti drugačije.

—A što može učiniti netko tko je već zarobljen u toj navici? Prvo je ne očajavati. Naprotiv, ohrabrite se na borbu! Sram može biti vrlo loš saveznik kada se pretvori u beznađe. Zatim zatražite pomoć kako bi netko (idealno roditelj) mogao pratiti dijete u njegovom izazovu otkrivanja svojih najranjivijih trenutaka, mijenjanja određenih navika, smanjenja prilika za spoticanje i traženja utočišta u Božjem milosrđu.

Bog u središtu

— Kakvo mjesto Bog zauzima u tom procesu? Središnje mjesto. Kršćanski život sastoji se od otkrivanja ljubavi koja nadoknađuje naše slabosti. Kada osoba otkrije da ju je Bog stvorio, da posjeduje neizmjerno dostojanstvo i da je pozvana ljubiti, njezina se perspektiva mijenja. Čistoća, ispravno shvaćena, način je učenja ljubavi. A kada se to otkrije, počinje se pitati nešto što zanima svakoga: "Kako mogu bolje voljeti?".

—Koju biste poruku dali mladoj osobi koja osjeća da se ne može riješiti pornografije? Rekao bih mu da se ne poistovjećuje sa svojim problemom. Nisi "ovisnik" niti "izgubljen slučaj". Ti si osoba koja se bori, kao i svi ostali, i koja može tražiti pomoć.

Također bih mu rekao da se ne zadovoljava samo preživljavanjem. S druge strane ove borbe postoji puno ljepši život. Kad počneš vraćati svoju slobodu, otkriješ da svijet ima mnogo više boja nego što si prije vidio.

Neustrašiv

— A koju biste poruku dali roditeljima? Ne bi se trebali bojati. Djeci su potrebni odrasli koji su ih spremni podržati, iako ni mi odrasli nemamo sve odgovore. Pred nama je zadatak koji ne možemo u potpunosti prepustiti školama, tehnološkim platformama ili vladi. Moramo surađivati kako bismo ponovno preuzeli obrazovnu ulogu obitelji. I to moramo činiti s poniznošću, dok nastavljamo učiti.

Vraćanje nade

—Što biste željeli da se dogodi nakon što netko pročita Nove oči? Volio bih da čitatelj doživi nalet nade. Da mlada osoba pomisli: "Mogu biti slobodan/slobodna." Da roditelj kaže: "Sada bolje znam kako razgovarati sa svojim djetetom.".

Nadalje, svi moramo shvatiti da ovo nije samo bitka protiv industrije ili ekrana. To je borba za nešto puno vrijednije: našu sposobnost da druge vidimo kao ljude, da iskusimo istinske odnose i da volimo onakvima kakvi zaista jesmo.

Sadržaj

Lav XIV: "Bog sanja o nama"«

Njegova pitanja pronašla su u papi Lavu XIV odgovor koji ukazuje na samu srž kršćanske vjere:«Bog ne ostaje ravnodušan prema ljudskom životu, već izlazi u susret ljudima, prati ih i otvara im obzor nade.».

Ovako to Ernesto Juliá objašnjava u seriji od tri članka posvećena riječima Lav XIV. U njima se pojavljuje ista ideja koja se provlači kroz različite situacije: Bog voli čovjeka takvog kakav jest, ali ga uvijek poziva da raste, da se uzdigne, da se pomiri i da živi novim životom.

«Bog te voli takvog kakav jesi, ali sanja o tebi boljem.»

«Dragi prijatelji, pozivam vas da nastavite sanjati Božji san. Svakome od vas kažem: Bog vas voli takve kakvi jeste, ali vas i sanja takve kakvi jeste! Gospodin nam svima dopušta da započnemo iznova, jer biti čovjek i biti kršćanin ne znači nikada ne griješiti, već rasti u sposobnosti obraćenja, pokajanja, ispravljanja svojih postupaka i, prije svega, pomirenja i opraštanja.».

Ove riječi Lava XIV. u zatvoru u Barceloni odjeknule su diljem svijeta. I nastavit će odjeknuti. Bog koji sanja o čovječanstvu, koji prati čovječanstvo u njegovim patnjama i radostima. I koji nikada ne prestaje voljeti ovo svoje stvorenje, koje je svaki od nas, “njegova slika i prilika”. Bog koji se objavio svijetu u osobi Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka.

I ta božanska stvarnost bila je vrlo dobro izražena u susretu pape Lava XIV s muškarcem i dvjema ženama na Olimpijskom stadionu u Barceloni:

«Sveti Oče, odrastamo slušajući da je jedini cilj u životu stvarati, biti uspješan i njegovati svoj imidž. I sam sam to pokušao, ali sam pronašao samo golemu prazninu. Tražeći odgovore, moj se život preokrenuo i prošlog Uskrsa primio sam krštenje. Sada kada mi je ovaj put nov, pitam vas: Kako možemo zadržati pogled usmjeren na ono što je zaista važno kada nas društvo tjera da stalno gledamo u tlo ili samo u sebe?»

Stvoren na “sliku i priliku” Božju, ovaj čovjek, kojeg nisu krstili roditelji, našao se u borbi s raznim životnim fazama ne pronalazeći smisao u svom postojanju. Broj starijih osoba koje svake godine traže krštenje raste u nekim europskim zemljama, uključujući Španjolsku.

Odgovor pape Lava XIV. prvo otvara horizont njegova života, pokazuje gdje će pronaći Boga i konačno predlaže putove za pronalazak Boga.

«"Naša želja za istinom i srećom treba širi horizont. A taj nemir je dar koji Bog Isto nam je dalo: stvoreni smo po mjeri beskonačnog i stoga, svaki konačni horizont, svaki korak, svako osvajanje, dok nas zadovoljava, samo vrijeme nas pokreće naprijed i poziva nas da nastavimo tražiti, tražiti napredujući, ali, prije svega, tražiti “silazeći unutrenje”, to jest odlazeći u dubine.

Gdje mogu doživjeti to "otvaranje horizonta"?, možemo zamisliti kako se novoobraćeni čovjek pita.

«Upravo unutar ovog društva vi i mnogi drugi otkrili ste vrijednost ljudskijeg, punijeg života, otvorenog susretu s Bogom i radosti vjere. To znači da je, unatoč teškoćama, mjesto gdje se Bog uprisutnjuje i gdje moramo pronaći njegove tragove uvijek u stvarnosti u kojoj se nalazimo.».

I Sveti Otac, Lav XIV., završava predlažući mu put i raspoloženja kako bi u potpunosti podijelio svoj život s Bogom.

«Vjerujemo da Duh Sveti djeluje i tiho djeluje u svim životnim i povijesnim situacijama, čak i u onima koje se čine najtežima. Ali moramo njegovati taj nemir i dati mu prostora; kao što sam rekao, 'gledati u sebe', pokušavajući ne biti preplavljen vanjskim ritmovima i iskušenjima, njegujući prostore tišine, možda zastajući nekoliko minuta dnevno kako bismo čitali Evanđelje i razgovarali s Bogom, a također pokušavajući zajedno s drugima krenuti na ovo unutarnje putovanje, dopuštajući si da nas prate na crkvenim putovanjima i surađujući sa svećenicima, redovnicima i ljudima koji su, poput nas, krenuli tim putem.“.

Uzbudljiva ljubav Boga Oca, Sina i Duha Svetoga u srcu ovog obraćenika dosegla ga je u trenutku dok je stajao tražeći Svjetlo koje bi dalo smisao njegovom životu. Je li moguće da ovaj vapaj Božje Ljubavi može biti ugušen savješću obavijenom tamom?.

Lav XIV suočen s boli samoubojstva

Druga osoba koja je predstavila svoj slučaj Lavu XIV. je žena koja se borila s teškom depresijom, koja ju je dovela do iskustva - vlastitim riječima - "tame, izolacije i neizmjerne boli. Ponekad je ta bol toliko jaka da se pomisao na nestanak čini kao jedini izlaz. Godinama sam se tiho borila da prevladam ovu bolest, a jednog petka navečer izgubila sam bitku i pokušala si oduzeti život. Ovdje sam jer mi je Bog dao drugu priliku i bit ću mu vječno zahvalna.".

Čim završi s opisom duboke depresije koju je proživjela i zahvali Bogu na ovoj “drugoj prilici”, pita Papu: «Pitam te svim srcem: gdje možemo vidjeti Boga kada je tama apsolutna i više ne možemo dalje? Kako možemo vjerovati u Boga kada se čini da ništa, pa ni mi sami, ne vrijedi?»

Lav XIV. otvara svoje srce možda sa željom da ova žena otvori svoje i otkrije Krista koji pati s njom i potiče je da uskrsne s Njim (tekstovi su Papine riječi).

«Suočeni s najtežim i najbolnijim situacijama, kada se čini da je Bog odsutan, moramo Mu ponovno povjeriti terete koje nosimo u svojim srcima, čak i vičući Mu, čak i prosvjedujući poput Joba, sigurni da se On nekako uprisutnjuje i da je blizu čak i kada je naizgled tih.».

I nakon što se prisjetio muke i boli, «sati tame, muke i boli koje je Isus iskusio kada se približio čas njegove smrti“.», patka:

«U takvim trenucima možemo instinktivno pomisliti da nas je i Bog napustio. Ali Isusov križ nam govori da nas Bog ne napušta, da se i dalje razapinje za nas u trenutku boli i vanjske usamljenosti, da skuplja ne samo naše suze, već i krik naše patnje koji drugi ne čuju, krik koji je Isus učinio svojim na križu govoreći: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?'“.

Gospodin u Getsemaniju i na Kalvariji otkriva nam beskrajnu ljubav koju ima prema nama i uči nas da ćemo otkriti dubinu Njegove ljubavi samo ako Ga pratimo u patnji. Ako, promatrajući Ga raspetoga, koji nam nudi otkupljenje od svih naših grijeha i potiče naše duše na pokajanje, prinesemo Mu svoje boli i patnje, prateći Ga u nošenju Njegova otkupiteljskog križa.

«U vrijeme boli, barem koliko je to moguće, moramo se otvoriti nekome tko nam može pomoći izraziti jednostavnu molitvu, tko nas može diskretno pratiti bez žurbe da nam objasni tu bol, tko nas može uzeti za ruku i izvesti nas iz tog plača», dodaje papa Lav XIV.

Taj netko je sam Krist. Čini se da papa Leon poziva tu ženu da otkrije Gospodinovu patnju na križu i da se sjedini s Njim, živeći Njegove patnje u Kristu, po Kristu, s Kristom, kao što je to na neki način učinio dobri razbojnik:

«Dimas upire pogled u Onoga koji će uskoro izdahnuti i uzdiže svoj duh do visina Križa. Do visina Boga, otkrivajući sjaj Uskrsnuća. 'Gospodine, sjeti me se kad dođeš u svoje Kraljevstvo.' 'Danas ćeš biti sa mnom u raju.'“.

"Nikada prije na zemlji nije se čuo tako kratak dijalog, niti će se ikada čuti, tako pun značenja i neizmjernosti, između Božje Ljubavi i ljudske bijede. Susret na Križu Sina Božjega učinio je čovjeka s grešnim čovjekom, koji vapi za njegovom milosti” (S Kristom na Kalvariji, str. 72)

«Ova iskustva nude poruku i nama vjernicima. Cijeloj Crkvi: ne smijemo produhovljavati patnju, površno je pripisujući 'Božjoj volji' ili nekom njegovom tajanstvenom planu, jer to riskira umanjivanje te patnje, njezino ušutkavanje i nanošenje boli ljudima. Bog ne želi patnju; on je nosi s nama i poziva nas da mu ustrajno vjerujemo.“.

Sanja li Bog ono što je Lav XIV. htio preporučiti onoj ženi koja, ruku pod ruku s Blaženom Djevicom, sjedinjuje svoje tuge i patnje s Kristovim i tako ima radost pratnje Gospodina u njegovoj smrti na križu, te već uživa radost Uskrsnuća?.

Leone XIV, nastavi sanjati Božji san

Ove riječi Lava XIV. izrečene u zatvoru u Barceloni odjeknule su diljem svijeta. I nastavit će odjeknuti. Uključili smo ih u prvi od ovih članaka i ovdje ih ponavljamo. Bog koji sanja o čovječanstvu, koji prati čovječanstvo u njegovim patnjama i radostima. I koji nikada ne prestaje voljeti ovo svoje stvorenje, koje je svaki od nas, “stvoren na njegovu sliku i priliku”. Bog koji se objavio svijetu u osobi Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka. “Tko je vidio mene, vidio je Oca” (Ivan 14,9), govori Gospodin.

«Dobra večer, Sveti Oče. Dolazim iz obitelji u vrlo skromnom kvartu Barcelone. Kad sam bio mali, moj otac je pokušao ubiti moju majku, a spasio ju je dječak koji je intervenirao i umro. Otac je završio u zatvoru, a majka je postala ovisna o drogama. Kad sam imao deset godina, socijalne službe su me primile pod svoju skrb i smjestile u pritvorski centar za maloljetnike San José de la Montaña. U početku je bilo teško jer sam izgradio zid oko sebe, gdje nisam puštao nikoga unutra.“.

Ali malo po malo, prvi put sam iskusio obiteljsku ljubav i moje se srce počelo otvarati. Tamo sam saznao za Isusa, počeo moliti i bio kršten. Ali u tinejdžerskim godinama sam se mnogo puta pobunio protiv Boga. Bio sam pozvan na duhovne obnove i tamo sam prvi put iskusio Božju ljubav. Ali prošlo je nekoliko mjeseci, a još uvijek mi je teško oprostiti ocu. I ponekad podignem pogled prema nebu i pitam: "Gdje si bio kad sam bio dijete?" Sveti Oče, kako mogu oprostiti svom ocu koji me gotovo ostavio bez majke? Kako se mogu istinski pomiriti s Bogom?.

Isus na križu daje smisao patnji

Fizička i moralna patnja može se naći - i doista je nalazimo - u životu svakoga od nas. S križa Krist daje smisao svakoj patnji, a pribijen na križ, Krist će ostati zauvijek, do kraja vremena, kako bismo s Njim patili i s Njim uskrsnuli.

Svjestan da je Krist dao smisao svoj ljudskoj patnji, Lav XIV koristi pitanja kako bi žene postavio u autentičan odnos s Bogom.

«Uistinu je znak Božje milosti da ovo pitanje proizlazi iz prošlosti toliko obilježene patnjom i da, unatoč boli, čovjek ima hrabrosti pitati se kako je moguće oprostiti onima koji su nam nanijeli nepravdu. (...) Ne možemo Bogu pripisati ono što nam je povjereno na odgovornost; ne možemo zamisliti da će Bog na nebu automatski odgovoriti na naše potrebe ili čudesno spriječiti da se dogodi zlo.“.

»Obdario nas je inteligencijom i voljom, dao nam je savjest, odjenuo nas je dostojanstvom i slobodom, a prije svega došao nam je u susret kako bi nam u svom Sinu Isusu Kristu pokazao put kojim trebamo ići kako bi naš život bio potpuno ljudski, a pravda, mir i bratstvo vladali u našem društvu“, dodaje papa Leon.

Isus Krist došao je na zemlju da nas otkupi od grijeha i da nam da milost – živeći s nama – kako bismo mogli živjeti moleći za oprost i opraštajući onima koje smo uvrijedili ili koji nas vrijeđaju.

«Sve nam to pomaže da sve više ulazimo u dinamiku oprosta i da se pomirimo s Bogom i s drugima. Mi smo oprošteni grešnici, mi smo u miru i sposobni smo oprostiti. Sposobni biti nositelji mira.».

U svojim odgovorima ovim trojicama mladih, Sveti Otac ponudio je vrlo osoban uvid u praksu triju teoloških kreposti koje, na neki način, izražavaju odnos čovječanstva s Bogom - Vjere, Nade i Ljubavi. Živjeti ih dan za danom, čak i kada je teško, omogućuje nam da otkrijemo Božju ljubav prema nama. Ljubav koju On želi da podijelimo sa svim svojim bližnjima.

Sadržaj

Ernesto Juliá, (ernesto.julia@gmail.com) | Prethodno objavljeno u Religija povjerljivo.

Ponovno čitanje enciklike Magnifica humanitas

S ljetom između, prošlo je dovoljno vremena za mirno čitanje prve enciklike Lava XIV.: Veličanstvena ljudskost (15. svibnja 2026.). Tekst čija tema nije umjetna inteligencija, već, kako podnaslov navodi, “zaštita ljudske osobe u vremenu umjetne inteligencije”.

Istovremeno, ocrtava kako bi kršćani trebali doprinijeti izgradnji humanijeg i bratskijeg grada. Preludij i zaključak uokviruju simfonije. Vrijedi posvetiti posebnu pozornost uvodnim i završnim dijelovima enciklike, ma koliko kratki bili, kako bi se u potpunosti shvatio sadržaj njezine poruke.

Preludij: Babel ili Jeruzalem?

U vrijeme Lav XIII. Novost je bila industrijska revolucija sa svojim napretkom i rizicima. Danas, kaže Papa, trebamo provesti “zajedničko razlučivanje” koje će nam pomoći, u ovoj “promjeni ere”, da odgovorimo na neka temeljna pitanja: «Kamo idemo? Koji cilj želimo slijediti? Koji smjer bismo trebali odabrati kao ljudska zajednica i kao narodi?» (br. 6).

Kako bi se u našem vremenu gradilo odgovorno, Papa predlaže dvije biblijske “slike”: izgradnju Babilonske kule (usp. Post 11,1-9) i obnovu jeruzalemskih zidina (usp. Neh 2,6) nakon progonstva u Babilon (usp. br. 7-10).

«Prvi izbor nije između 'da' ili 'ne' tehnologiji, već između izgradnje Babilona ili obnove Jeruzalema: između sile koja želi dominirati nebom i naroda koji se, u Božjoj prisutnosti, dao zajedno raditi kako bi ponovno podigao zidove bratskog suživota‘ (br. 9).

Lav XIV. potvrđuje da je upravo “taj zajednički rad” izraz načina izgradnje vlastitog kršćanima: «Usmjeravanje djelovanja prema Bogu, tako da se, pod njegovim svjetlom, pluralizam ne rasprši u nered, već da, u praksi sinodalnosti, postane prostor u kojem čovječanstvo ponovno pronalazi svoje čvrste temelje i svoj konačni cilj» (br. 10).

Tako se, moglo bi se reći, nastaje kršćanska antropologija rada koja kulminira darom konačnog Božjeg grada: Neba, dovršenog Božjeg kraljevstva, Crkve, zajedništva svetih u pomirenom i preobraženom svijetu. «Ova vizija milosti je za nas kršćane poziv na zajednički rad, njegujući miran, pravedan i dostojanstven zajednički život u 'gradovima' današnjice‘ (Ibid.).

5 ključeva za razumijevanje Magnifica Humanitas

Povodom 135. obljetnice proročanstva O novim stvarima Papa Lav XIV., koji je naslijedio Lava XIII., objavio je svoju novu encikliku, Veličanstvena čovječnost (15. svibnja 2026.). Dokument od dubokog teološkog i društvenog značaja koji se bavi najvećim izazovom našeg doba: zaštitom ljudske osobe u doba umjetne inteligencije (UI) i nekontrolirane digitalizacije.

Crpeći inspiraciju iz biblijske slike Boga koji je postao tijelom kako bi osvijetlio misterij čovjeka, Sveti Otac predlaže čitanje res novae («nove stvarnosti») iz perspektive vjere, razuma i zajedničke odgovornosti.

Tehnokratska paradigma nasuprot istinskom kršćanskom humanizmu. Lav XIV upozorava na rizik podleganja tehnokratskoj paradigmi koja apsolutizira učinkovitost, svodi ljudska bića na puki skup podataka ili promiče narative poput transhumanizma i posthumanizma.

Za razliku od pokušaja postizanja «više od ljudskog» putem tehničke i biološke kontrole, enciklika predstavlja veličinu milosti i utjelovljenja: autentična transcendencija ne sastoji se u prevladavanju naših bioloških ograničenja digitalnom moći, već u prihvaćanju transcendentnog dostojanstva svake osobe kao slike Trojedinog Boga.

Umjetna inteligencija kao alat, a ne kao zamjena za svijest i upravljanje. Umjetna inteligencija predstavlja vrijedan alat sposoban za generiranje velikih napredaka, ali njezina sveprisutnost zahtijeva etička razmatranja, transparentnost i dobro upravljanje. Papa je izdao upozorenje o neviđenoj moći koju danas imaju veliki transnacionalni privatni akteri, a koja često premašuje regulatorne kapacitete država.

Papa naglašava da tehnologije uvijek moraju biti usmjerene prema općem dobru i podređene ljudskoj moralnoj odgovornosti. Ključne odluke koje utječu na život, pravdu ili mir ne mogu se slijepo prepustiti algoritmima lišenim srca i savjesti.

Istina, rad i sloboda: tri stupa u opasnosti. U četvrtom poglavlju, enciklika detaljno opisuje kako digitalna tranzicija utječe na tri strukturne dimenzije društvenog života:

Istina i komunikacija: U hiperpovezanom ekosustavu izloženom manipulacijama i dezinformacijama, istina se mora čuvati kao opće dobro bitno za zdravlje demokracija. Lav XIV. poziva na istinsku "ekologiju komunikacije" i obrazovni savez.

Dostojanstvo rada: Suočen s prijetnjom tehnološke nezaposlenosti i automatizacije, tekst ponovno potvrđuje da rad nije samo faktor proizvodnje, već neizostavan put do osobnog ispunjenja i sudjelovanja u stvaranju.

Sloboda nasuprot kontroli: Enciklika osuđuje «nova digitalna ropstva», ovisnosti o ekranima i dinamiku komodifikacije i društvene kontrole koja obuzima mlade ljude i obitelji.

Obnova Jeruzalema nasuprot iskušenju Babilonske kule. Kako bi ilustrirao ovaj trenutak epohalne promjene, Sveti Otac koristi dvije snažne biblijske slike:

Babilonska kula: Predstavlja pretenziju ljudske samodostatnosti, potragu za ideološkom/tehnološkom uniformnošću i ponos želje za dosezanjem neba bez Boga, što neizbježno završava nerazumijevanjem i društvenim kolapsom.

Obnova Jeruzalema (Nehemija): To je model zajedničke odgovornosti, zajedništva u različitosti, međugeneracijskog dijaloga i uzajamnog truda. Umjesto nametanja odozgo, radi se o obnovi «veza pred kamenjem», stavljajući Boga i bližnjega u središte.

Od "kulture moći" do "civilizacije ljubavi". Konačno, papa Lav XIV. upućuje hitan apel globalnoj geopolitici. Suočena s kulturom moći koja normalizira rat, razvija autonomne sustave naoružanja vođene umjetnom inteligencijom i degradira diplomatski multilateralizam, Crkva se suprotstavlja hitnom potrebom za izgradnjom civilizacije ljubavi.

To podrazumijeva «razoružavajuće riječi», realistično prihvaćanje perspektive i boli žrtava sukoba te promicanje sveobuhvatnog razoružanja vođenog pravdom i mirnim dijalogom među narodima.

Firma de la encíclica Magnifica humanitas — Potpis enciklike Veličanstvena ljudskost.

Pjesma nade

Veličanstvena čovječnost Zaključuje podižući pogled prema Magnificat Marije i kontemplacije Utjelovljene Riječi. Lav XIV. podsjeća nas da je tehnologija stvorena da služi osobi, a ne da se osoba podvrgne tehnologiji.

Izazov za našu generaciju je da ne izgubimo dušu u dobu algoritama i da zajedno izgradimo istinski ljudsko i bratsko društvo.

Gospodin Ramiro Pellitero Iglesias, profesor emeritus pastoralne teologije na Fakultetu teologije Sveučilišta u Navarri.

Objavljeno u Crkva i novo evanđelje.

Sadržaj

Kako živjeti vjeru? Što je to i kako se odnosi na razum?

Postoje pitanja koja oduvijek prate čovječanstvo: Postoji li Bog? Zašto smo ovdje? Koji je smisao našeg života? Možemo li znati istinu? Što se događa nakon smrti?

Kršćanska vjera nas ne potiče da prestanemo postavljati ta pitanja. Naprotiv, vjera traži razumijevanje a također se oslanja na inteligenciju, slobodu i ljudsko iskustvo.

Za kršćanina vjerovanje ne znači zatvarati oči pred stvarnošću. To znači otvoriti ih većoj stvarnosti: mogućnosti da Bog postoji, da nas poznaje, da nas voli i da želi stupiti u odnos s nama.

Što je vjera?

Vjera je, prije svega, osobni odgovor ljudskog bića Bogu. Katekizam Katoličke Crkve objašnjava da se Bog objavljuje čovjeku i poziva ga u zajedništvo s njim. Odgovor na taj poziv je vjera: osobno prianjanje uz Boga i, istovremeno, slobodan pristanak na istine koje je objavio.

Stoga, vjera nije samo prihvaćanje da "Bog postoji". Vjerovanje uključuje povjerenje u Njega i usmjeravanje vlastitog života prema tom povjerenju.

Za kršćane je, nadalje, vjera u Boga neraskidivo povezana s vjerom u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, i u Duha Svetoga. Vjera je, dakle, živi odnos s Bogom.

Ne radi se samo o poznavanju niza religijskih istina, već o poznavanju Osobe i dopuštanju tom susretu da promijeni naš način razmišljanja, odlučivanja i življenja.

Je li vjera dar od Boga?

Crkva uči da Vjera je dar od Boga, To je milost koju On nudi čovječanstvu. Ali to ne znači da automatski vjerujemo ili da naša sloboda nestaje.

Katekizam objašnjava da nam je za vjerovanje potrebna Božja milost i unutarnje djelovanje Duha Svetoga, ali i da je vjerovanje istinski ljudski čin. Inteligencija i volja surađuju s milošću.

Mogli bismo reći da Bog čini prvi korak, ali čeka naš odgovor. Stoga se vjera ne može nametnuti. To je slobodan odgovor na poziv. Bog dolazi u susret čovječanstvu i govori nam; mi možemo slušati, tražiti, pitati, prihvatiti taj poziv i odgovoriti.

Vjera i razum: jesu li kompatibilni?

Jedno od najčešće postavljanih pitanja je upravo ovo: Je li moguće vjerovati u Boga i istovremeno biti racionalna osoba?

Odgovor Crkve je da. Vjera i razum nisu neprijatelji. Oni se bave različitim dimenzijama stvarnosti, ali oboje surađuju u potrazi za istinom.

Vjera ne zahtijeva prihvaćanje nečega kao istinitog samo zato što to ne možemo razumjeti. Niti znači odricanje od inteligencije. Katekizam potvrđuje da pristanak vjere nije slijepi pokret i da postoje vjerodostojni motivi koji pomažu pokazati da vjerovanje nije iracionalno.

Razum nas može dovesti do preispitivanja postojanja Boga i otkrića da stvarnost nije ograničena na ono što možemo izravno izmjeriti ili iskusiti. Vjera nam, s druge strane, omogućuje da prihvatimo istinu koju sam Bog otkriva i koja nadilazi ono što ljudski razum može sam dosegnuti.

Zato je, Vjera i razum trebaju jedno drugo i obogaćuju se.. Znanstveno istraživanje, kada se provodi ispravno, ne mora biti u sukobu s vjerom. Znanost proučava prirodnu stvarnost koristeći vlastite metode; vjera otvara intelekt pitanjima o njezinom konačnom značenju i Božjoj tajni.

Vjerovati ne znači vjerovati u bilo što.

Ponekad riječ "vjera" koristimo jednostavno da bismo se odnosili na povjerenje u nešto ili nekoga. Ali kršćanska vjera ima konkretno značenje. Nije isto reći "Vjerujem da će sve biti u redu" kao i potvrditi "Vjerujem u Boga".

U prvom slučaju izražavamo osobnu nadu ili povjerenje. U drugom govorimo o privrženosti Bogu i Objavi koju je On priopćio.

Krajnji motiv kršćanske vjere nije da se sve objavljene istine mogu dokazati našim prirodnim razumom, već povjerenje u Bog koji se objavljuje i koji se ne može prevariti niti nas prevariti..

Kako vjera djeluje u životu osobe?

Vjera počinje kao odgovor, ali zatim postaje put. Vjerovanje postupno mijenja način na koji vidimo stvarnost.

Osoba koja živi po vjeri i dalje može iskusiti probleme, sumnje, patnju i trenutke tame. Razlika leži u činjenici da ih pokušava proživjeti s obnovljenim osjećajem povjerenja. Nije sama i njezin život ima smisao koji nadilazi neposredne okolnosti..

Vjera nam pomaže da posao, obitelj, osobne odnose, patnju, odluke, pa čak i trenutke radosti vidimo u drugačijem svjetlu. Ne uklanja teškoće, ali može promijeniti način na koji se s njima suočavamo. Zato kršćanska vjera nije samo nešto o čemu razmišljamo. To je nešto što doživiš.

Kako se vjera jača?

Vjera je dar, ali je također potrebno prihvatiti, njegovati i brinuti se o njoj. Kao i svaki osobni odnos, prijateljstvo s Bogom raste kada mu se posveti vrijeme.

1. S molitvom

Molitva je dijalog s Bogom. Nema potrebe za dugim govorima. Ponekad je dovoljno jednostavno razgovarati s Njim: zahvaliti Mu, zatražiti Njegovu pomoć, reći Mu svoje brige ili provesti nekoliko minuta u tišini u Njegovoj prisutnosti.

2. Sa Svetim pismom

Biblija zauzima temeljno mjesto u životu vjere jer nam omogućuje da upoznamo povijest spasenja i, posebno, Isusa Krista.

U veljači 2026., Lav XIV. posvetio je jednu od svojih kateheza Konstituciji Dei Verbum Podsjetio je na duboku vezu između Božje Riječi, Crkve i vjere. Istaknuo je da Sveto pismo pronalazi svoje pravo mjesto u kršćanskoj zajednici i da njegovo čitanje vodi susretu s Kristom i dijalogu s Bogom.

Čitanje Evanđelja, razmišljanje o njemu i pitanje što nam ono danas govori tako može postati prava škola vjere.

3. Kroz sakramente

Vjera se ne živi samo unutar svake osobe. Sakramenti nam pomažu susresti Krista i rasti u našem odnosu s Njim.

U njima nas Bog prati u različitim fazama našeg kršćanskog života. Krštenje Uključuje nas u Crkvu, a u Euharistiji primamo Krista i sjedinjujemo se s Njim na poseban način. Stoga, Sudjelovanje u sakramentima također je način hranjenja i jačanja naše vjere.

4. S kršćanskom zajednicom

Vjera nije namijenjena da se živi u samoći. Crkva je zajednica vjernika koji hodaju zajedno, pomažu jedni drugima, mole jedni za druge i dijele misiju naviještanja Evanđelja.

Kršćanska zajednica nam također pomaže kada naša vlastita vjera oslabi. Postoje trenuci kada se trebamo osloniti na vjeru drugih.

5. S dobrotvornim prilogom

Vjerovanje u Boga također uključuje učenje drugačijeg gledanja na druge, posebno na one koji pate ili trebaju pomoć.

Vjera i ljubav nisu dva odvojena puta. Susret s Bogom mijenja naše odnose s drugima i potiče nas na služenje.

Vjera u svijetu koji se mijenja

U 2026. godini živimo okruženi znanstvenim i tehnološkim napretkom koji mijenja način na koji radimo, komuniciramo, pa čak i razumijemo sebe.

U svojoj enciklici Veličanstvena čovječnost, U svom pismu, objavljenom 15. svibnja 2026., Lav XIV. razmišlja upravo o ljudskoj osobi u doba umjetne inteligencije i podsjeća nas da istinsko ispunjenje ljudskog bića ne sastoji se u prevladavanju vlastitih ograničenja putem tehnologije, već u otvaranju Božjoj milosti i rastu u ljubavi.

Ovaj pristup povezan je s bitnim pitanjem vjere: Što istinski čini ljudsko biće sretnim?

Možda imamo više informacija, više tehnologije i više mogućnosti nego ikad prije, a ipak si i dalje postavljamo ista temeljna pitanja. Tko sam ja? Koja je moja svrha u životu? Kome mogu povjeriti svoj život? Gdje je istinska sreća?

Vjera postaje način života

opozvan Lav XIV. u svom apostolskom pismu U jedinstvu vjere, Objavljeno u povodu 1700. obljetnice Nicejskog sabora, Papa izjavljuje da ispovijedanje vjere ne može ostati samo na riječima., «"Ono što govorimo ustima mora dolaziti iz srca, kako bi se to ostvarilo u našim životima."». Zato nas poziva da se zapitamo razumijemo li i živimo li uistinu ono što ispovijedamo svake nedjelje u Vjerovanju.

Ovo je možda jedan od najboljih načina da se shvati kako vjera funkcionira: Vjera nije ograničena na ono u što vjerujemo: ona mijenja način na koji živimo.

Vjera: odgovor na Božji poziv

Bog nam dolazi u susret, otkriva nam se i poziva nas u odnos s njim. Ali očekuje slobodan odgovor. Stoga nas pitanje "kako vjera djeluje?" u konačnici može dovesti do mnogo osobnijeg pitanja: Što da radim s pozivom koji mi Bog upućuje?

Odgovor svake osobe je jedinstven. Za neke počinje pitanjem. Za druge, s teškoćom. Za treće, s nečijim svjedočanstvom, knjigom, razgovorom ili trenutkom molitve.

Putovanje uvijek može početi. Jer vjera nije o tome da imaš sve odgovore prije nego što napraviš prvi korak. Radi se o usudimo se tražiti Boga, vjerujmo u Njega i dopustimo tom povjerenju da preobrazi naše živote.

Izvorni članak iz Francisco Varo Pineda, Sveučilište u Navarri, Teološki fakultet.

Sadržaj

Što je bolesničko pomazanje?: kada, tko ga može primiti i kakve učinke ima?

«Iscijeljavajte bolesne!» (Mt 10,8). Crkva je primila tu zadaću od Gospodina i nastoji je ispuniti medicinskom i socijalnom skrbi koju pruža bolesnima, kao i zagovornom molitvom kojom ih prati u njihovoj potrebi.

Kad netko teško oboli ili dostigne starost, mnoge se obitelji pitaju je li vrijeme za traženje bolesničkog pomazanja. Međutim, i dalje postoji uvjerenje da se ovaj sakrament podjeljuje samo onima koji će uskoro umrijeti. Stvarnost je sasvim drugačija: bolesničko pomazanje je sakrament utjehe, snage i nade koji Crkva nudi onima koji se suočavaju s teškom bolešću ili krhkošću starosti.

Što je bolesničko pomazanje?

Milosrđe Isusa Krista prema bolesnima i njegova brojna ozdravljenja svih vrsta patnika divan su znak njegovog suosjećanje prema svima koji pate u tijelu i duši.

Svojom Mukom i smrću na križu, Isus je dao novo značenje patnji. Od tada nas je ta stvarnost oblikovala da budemo poput njega i ujedinila nas s njegovim otkupiteljskim poslanjem. Za kršćane bolest i smrt mogu i trebaju biti sredstva posvećenja i otkupljenja s Kristom. Da nam pomogne u tom poslanju, tu je bolesničko pomazanje.

Kristova prisutnost u bolesti je velika utjeha. On nas vodi za ruku i podsjeća nas da pripadamo Njemu i da nas ništa ne može odvojiti od Njega.

Unción de los enfermos sacramento Acompañamiento a personas ancianas

Bolesničko pomazanje, sakrament spasenja i ozdravljenja

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu izražava otajstvo koje se slavi u ovom sakramentu: Isus Krist pristupa patniku i tješi ga uljem utjehe i vinom nade. Zatim ga vodi u gostionicu koja predstavlja Crkvu kojoj ga Krist povjerava. Krist je naučio svoje učenike da imaju istu njegovu sklonost prema bolesnima i potrebitima te im je povjerio zadatak da se brinu za njih u njegovo ime po sakramentu bolesničkog pomazanja.

Bolesničko pomazanje je sakrament koji je ustanovio Isus Krist, a na njega se kao na takav aludira u Evanđelju po Marku. Preporučio ga je vjernicima i objavio apostol Jakov:«Je li tko od vas bolestan? Neka pozove starješine crkve., »Neka se mole nad njim i mažu ga uljem u ime Gospodnje. I molitva vjere ozdravit će bolesnika; Gospodin će ga podići. Ako je sagriješio, bit će mu oprošteno“ (Jakovljeva 5,14-15).

Crkva vjeruje i ispovijeda da među sedam sakramenata postoji jedan sakrament posebno namijenjen utjehi onih koji su pogođeni bolešću: Bolesničko pomazanje. Ovaj sakrament nam pomaže živjeti ove bolne stvarnosti ljudskog života s kršćanskim značenjem: «U Bolesničkom pomazanju, kako se sada naziva posljednje pomazanje, svjedočimo ljubaznoj pripremi za putovanje koje će završiti u domu Očevom.»Sveti Josemarija Escrivá, To je Krist koji prolazi., 80).

Poseban sakrament za bolesne

Kroz stoljeća, bolesničko pomazanje darivalo se onima koji su bili blizu smrti, otuda i naziv Posljednje pomazanje. Slično tome, liturgija nikada nije prestala moliti za bolesne.

Danas znamo da je ovaj sakrament sakrament ozdravljenja. To je Božji dar koji pomaže u ozdravljenju tijela i duha onoga koji ga prima. Njime molimo Gospodina za zdravlje tijela, duše i duha kršćanina koji pati od teške bolesti ili poodmakle starosti.

«Prva milost ovog sakramenta jest milost utjehe, mira i hrabrosti za prevladavanje teškoća svojstvenih teškoj bolesti ili krhkosti starosti. Ta milost je dar Duha Svetoga koji obnavlja povjerenje i vjeru u Boga te jača protiv iskušenja zloga, posebno protiv iskušenja obeshrabrenja i tjeskobe pred smrću […] Ova Gospodinova pomoć snagom svoga Duha namijenjena je voditi bolesnika do ozdravljenja duše, ali i tijela, ako je to Božja volja. Štoviše, 'ako je počinio grijehe, oprostit će mu se'" (KKC, 1520).

Ne treba misliti da je ovaj sakrament samo za one koji su u opasnosti od smrti, već da ga mogu primiti i oni koji su svjesni i koji ga smatraju potrebnim.

Stoga svaki kršćanin koji pati od teške bolesti, koji će se podvrgnuti osjetljivoj operaciji ili je u poodmakloj dobi može zatražiti sakrament bolesničkog pomazanja. Tijekom bolesti sakrament se može ponoviti ako se bolest pogorša.

Ne postoji ograničenje koliko puta ga možete primiti. i nije preporučljivo čekati do zadnjeg trenutka.

Crkva navodi da ako je bolesna osoba bez svijesti, može se podijeliti sakrament ispovijedi, a zatim sakrament bolesničkog pomazanja. Ako teško bolesna osoba umre bez primanja ovog sakramenta, Crkva preporučuje da se on podijeli unutar prvih nekoliko sati nakon smrti.

Služitelj bolesničkog pomazanja

«"Samo Svećenici (biskupi i prezbiteri) su službenici »Bolesničko pomazanje. Dužnost je pastira poučiti vjernike o blagodatima ovog sakramenta. Vjernici trebaju poticati bolesne da pozovu svećenika kako bi primili ovaj sakrament. A bolesni se trebaju pripremiti za njegovo primanje s dobrom voljom, uz pomoć svog pastira i cijele crkvene zajednice, koja je pozvana pratiti bolesne na vrlo poseban način svojim molitvama i bratskom brigom“ (Katekizam, 1516).

Svi moramo imati na umu da čak i u modernim bolnicama teško bolesni pacijenti često umiru sami. To naglašava važnost kršćanskog rada onih koji imaju pristup toj stvarnosti. Ključno je da hospitalizirani pacijenti prime sredstva utjehe i olakšanja za svoja tijela i duše koje pate. Među tim sredstvima, uz sakramente pomirenja i Viatikuma, je i sakrament bolesničkog pomazanja.

Dakle, budući da sakramenti krštenja, potvrde i euharistije čine jedinstvo nazvano "sakramenti kršćanske inicijacije", može se reći da ispovijed, pomazanje i euharistija, kao viatikum, predstavljaju, kada kršćanski život završi, sakramente koji zatvaraju zemaljsko hodočašće.

«Pomaže nam proširiti perspektivu o bolesti i znati da nismo sami, da svećenik i kršćanska zajednica podržavaju bolesne i one koji pate.», Papa Franjo.

Tema bolesničkog pomazanja

Tema Bolesničkog pomazanja je svaka krštena osoba, Bolesničko pomazanje ne može se podjeljivati pokojnicima, pod uvjetom da su dostigli dob razuma i da im prijeti smrt od teške bolesti ili od starosti praćene uznapredovalom staračkom slabošću.

Da bi primila plodove ovog sakramenta, osoba se prvo mora pomiriti s Bogom i Crkvom, barem sa željom, nerazdvojno povezanom s pokajanjem za svoje grijehe, i nakanom da ih se, kada je to moguće, ispovjedi u sakramentu Pokore. Zbog toga Crkva propisuje da se sakrament Pokore i Pomirenja bolesniku podijeli prije bolesničkog pomazanja.

Osoba mora imati namjeru, barem uobičajeno i implicitno, primiti ovaj sakrament. Drugim riječima: Bolesnik mora imati nepokolebljivu volju umrijeti kao što umiru kršćani, i s nadnaravnim pomagalima koja su im namijenjena.

Iako se bolesničko pomazanje može dati osobi koja je izgubila svijest, treba paziti da se ono primi svjesno, kako bi bolesnik bio bolje pripremljen za primanje milosti sakramenta. Ne smije se davati onima koji tvrdoglavo ostaju nepokajnički u očitom smrtnom grijehu (usp. CIC, kan. 1007).

Ako bolesnik koji je primio pomazanje ozdravi, može, u slučaju nove teške bolesti, ponovno primiti ovaj sakrament; a tijekom iste bolesti sakrament se može ponoviti ako se bolest pogorša (usp. CIC, kan. 1004, 2).

Konačno, važno je imati na umu ovu naznaku Crkve: «U slučaju sumnje je li bolesnik dostigao dob razuma, pati od teške bolesti ili je već umro, treba podijeliti ovaj sakrament» (CIC, kan. 1005).

Kakav je ritual sakramenta?

Kao i svi sakramenti, bolesničko pomazanje slavi se na liturgijski i zajednički način i odvija se u obitelji, u bolnici ili u crkvi, za jednu bolesnu osobu ili za skupinu bolesnih.

Vrlo je prikladno da se slavi unutar euharistije, spomen-obilježja Gospodinova Pashe. Ako okolnosti dopuštaju, slavlju sakramenta svetog pomazanja može prethoditi sakrament pomirenja, a nakon njega slijedi sakrament pričesti.

Što se tiče sakramenta euharistije, on bi uvijek trebao biti posljednji sakrament našeg zemaljskog hodočašća, "viaticum" za "prijelaz" u vječni život. To je sjeme vječnog života i snaga uskrsnuća, prema riječima Gospodinovim: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan" (Iv 6,54). Euharistija je ovdje sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta k Ocu.

Liturgija riječi, kojoj prethodi čin pokore, otvara slavlje. Kristove riječi i svjedočanstvo apostola bude vjeru bolesne osobe i zajednice da mole Gospodina za snagu Duha Svetoga.

The svećenik On je taj koji će pomazati bolesnika uljem koje je posvetio biskup na Veliki četvrtak. Pomazuje bolesniku čelo i dlanove, izgovarajući riječi: "Po ovom svetom pomazanju i po svojoj milosti neka ti Gospodin pomogne milošću Duha Svetoga, da ti, oslobođen tvojih grijeha, udijeli spasenje i utješi te u tvojoj bolesti."Sveto pomazanje za bolesne).

Učinci milosti sakramenta

Primarna milost ovog sakramenta jest milost utjehe, mira i hrabrosti za prevladavanje teškoća svojstvenih teškim bolestima ili krhkosti starosti. Ta je milost dar Duha Svetoga koji obnavlja povjerenje i vjeru u Boga te jača protiv iskušenja zloga, posebno protiv iskušenja obeshrabrenja i tjeskobe pred smrću.

Ova pomoć od Gospodina kroz snagu njegova Duha namijenjena je da vodi bolesnika do ozdravljenja duše, ali i tijela, ako je to Božja volja. Nadalje, "ako je počinio grijehe, bit će mu oprošteno" (Jakovljeva 5,15).

Milošću ovog sakramenta, bolestan Prima snagu i dar intimnijeg sjedinjenja s Kristovom Mukom. Patnja, posljedica istočnog grijeha, dobiva novo značenje; postaje sudjelovanje u Isusovom djelu.

Ukratko: sjedinjenje bolesne osobe s Kristovom Mukom, za njezino vlastito dobro i dobro cijele Crkve. Utjeha, mir i hrabrost za podnošenje patnji bolesti ili starosti na kršćanski način. Oproštenje grijeha ako ga bolesna osoba nije mogla postići po sakramentu pokore. Obnova tjelesnog zdravlja, ako je to pogodno za duhovno zdravlje. I priprema za prijelaz u vječni život.

Bibliografija

Katekizam Katoličke Crkve.
FM Arocena, Bolesničko pomazanje, u C. Izquierdu (red.), Teološki rječnik, Eunsa, Pamplona 2006, str. 983-989.
Obred bolesničkog pomazanja, Praenotanda, 1-2.
Drugi vatikanski koncil, Konst. Sakramentum Koncilium.
Opusdei.org.
Vaticannews.va. Tekst audijencije s papom Franjom.

Sadržaj