Što je bolesničko pomazanje?: kada, tko ga može primiti i kakve učinke ima?

«Iscijeljavajte bolesne!» (Mt 10,8). Crkva je primila tu zadaću od Gospodina i nastoji je ispuniti medicinskom i socijalnom skrbi koju pruža bolesnima, kao i zagovornom molitvom kojom ih prati u njihovoj potrebi.

Kad netko teško oboli ili dostigne starost, mnoge se obitelji pitaju je li vrijeme za traženje bolesničkog pomazanja. Međutim, i dalje postoji uvjerenje da se ovaj sakrament podjeljuje samo onima koji će uskoro umrijeti. Stvarnost je sasvim drugačija: bolesničko pomazanje je sakrament utjehe, snage i nade koji Crkva nudi onima koji se suočavaju s teškom bolešću ili krhkošću starosti.

Što je bolesničko pomazanje?

Milosrđe Isusa Krista prema bolesnima i njegova brojna ozdravljenja svih vrsta patnika divan su znak njegovog suosjećanje prema svima koji pate u tijelu i duši.

Svojom Mukom i smrću na križu, Isus je dao novo značenje patnji. Od tada nas je ta stvarnost oblikovala da budemo poput njega i ujedinila nas s njegovim otkupiteljskim poslanjem. Za kršćane bolest i smrt mogu i trebaju biti sredstva posvećenja i otkupljenja s Kristom. Da nam pomogne u tom poslanju, tu je bolesničko pomazanje.

Kristova prisutnost u bolesti je velika utjeha. On nas vodi za ruku i podsjeća nas da pripadamo Njemu i da nas ništa ne može odvojiti od Njega.

Unción de los enfermos sacramento Acompañamiento a personas ancianas

Bolesničko pomazanje, sakrament spasenja i ozdravljenja

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu izražava otajstvo koje se slavi u ovom sakramentu: Isus Krist pristupa patniku i tješi ga uljem utjehe i vinom nade. Zatim ga vodi u gostionicu koja predstavlja Crkvu kojoj ga Krist povjerava. Krist je naučio svoje učenike da imaju istu njegovu sklonost prema bolesnima i potrebitima te im je povjerio zadatak da se brinu za njih u njegovo ime po sakramentu bolesničkog pomazanja.

Bolesničko pomazanje je sakrament koji je ustanovio Isus Krist, a na njega se kao na takav aludira u Evanđelju po Marku. Preporučio ga je vjernicima i objavio apostol Jakov:«Je li tko od vas bolestan? Neka pozove starješine crkve., »Neka se mole nad njim i mažu ga uljem u ime Gospodnje. I molitva vjere ozdravit će bolesnika; Gospodin će ga podići. Ako je sagriješio, bit će mu oprošteno“ (Jakovljeva 5,14-15).

Crkva vjeruje i ispovijeda da među sedam sakramenata postoji jedan sakrament posebno namijenjen utjehi onih koji su pogođeni bolešću: Bolesničko pomazanje. Ovaj sakrament nam pomaže živjeti ove bolne stvarnosti ljudskog života s kršćanskim značenjem: «U Bolesničkom pomazanju, kako se sada naziva posljednje pomazanje, svjedočimo ljubaznoj pripremi za putovanje koje će završiti u domu Očevom.»Sveti Josemarija Escrivá, To je Krist koji prolazi., 80).

Poseban sakrament za bolesne

Kroz stoljeća, bolesničko pomazanje darivalo se onima koji su bili blizu smrti, otuda i naziv Posljednje pomazanje. Slično tome, liturgija nikada nije prestala moliti za bolesne.

Danas znamo da je ovaj sakrament sakrament ozdravljenja. To je Božji dar koji pomaže u ozdravljenju tijela i duha onoga koji ga prima. Njime molimo Gospodina za zdravlje tijela, duše i duha kršćanina koji pati od teške bolesti ili poodmakle starosti.

«Prva milost ovog sakramenta jest milost utjehe, mira i hrabrosti za prevladavanje teškoća svojstvenih teškoj bolesti ili krhkosti starosti. Ta milost je dar Duha Svetoga koji obnavlja povjerenje i vjeru u Boga te jača protiv iskušenja zloga, posebno protiv iskušenja obeshrabrenja i tjeskobe pred smrću […] Ova Gospodinova pomoć snagom svoga Duha namijenjena je voditi bolesnika do ozdravljenja duše, ali i tijela, ako je to Božja volja. Štoviše, 'ako je počinio grijehe, oprostit će mu se'" (KKC, 1520).

Ne treba misliti da je ovaj sakrament samo za one koji su u opasnosti od smrti, već da ga mogu primiti i oni koji su svjesni i koji ga smatraju potrebnim.

Stoga svaki kršćanin koji pati od teške bolesti, koji će se podvrgnuti osjetljivoj operaciji ili je u poodmakloj dobi može zatražiti sakrament bolesničkog pomazanja. Tijekom bolesti sakrament se može ponoviti ako se bolest pogorša.

Ne postoji ograničenje koliko puta ga možete primiti. i nije preporučljivo čekati do zadnjeg trenutka.

Crkva navodi da ako je bolesna osoba bez svijesti, može se podijeliti sakrament ispovijedi, a zatim sakrament bolesničkog pomazanja. Ako teško bolesna osoba umre bez primanja ovog sakramenta, Crkva preporučuje da se on podijeli unutar prvih nekoliko sati nakon smrti.

Služitelj bolesničkog pomazanja

«"Samo Svećenici (biskupi i prezbiteri) su službenici »Bolesničko pomazanje. Dužnost je pastira poučiti vjernike o blagodatima ovog sakramenta. Vjernici trebaju poticati bolesne da pozovu svećenika kako bi primili ovaj sakrament. A bolesni se trebaju pripremiti za njegovo primanje s dobrom voljom, uz pomoć svog pastira i cijele crkvene zajednice, koja je pozvana pratiti bolesne na vrlo poseban način svojim molitvama i bratskom brigom“ (Katekizam, 1516).

Svi moramo imati na umu da čak i u modernim bolnicama teško bolesni pacijenti često umiru sami. To naglašava važnost kršćanskog rada onih koji imaju pristup toj stvarnosti. Ključno je da hospitalizirani pacijenti prime sredstva utjehe i olakšanja za svoja tijela i duše koje pate. Među tim sredstvima, uz sakramente pomirenja i Viatikuma, je i sakrament bolesničkog pomazanja.

Dakle, budući da sakramenti krštenja, potvrde i euharistije čine jedinstvo nazvano "sakramenti kršćanske inicijacije", može se reći da ispovijed, pomazanje i euharistija, kao viatikum, predstavljaju, kada kršćanski život završi, sakramente koji zatvaraju zemaljsko hodočašće.

«Pomaže nam proširiti perspektivu o bolesti i znati da nismo sami, da svećenik i kršćanska zajednica podržavaju bolesne i one koji pate.», Papa Franjo.

unción de los enfermos sacramento

Tema bolesničkog pomazanja

Tema Bolesničkog pomazanja je svaka krštena osoba, Bolesničko pomazanje ne može se podjeljivati pokojnicima, pod uvjetom da su dostigli dob razuma i da im prijeti smrt od teške bolesti ili od starosti praćene uznapredovalom staračkom slabošću.

Da bi primila plodove ovog sakramenta, osoba se prvo mora pomiriti s Bogom i Crkvom, barem sa željom, nerazdvojno povezanom s pokajanjem za svoje grijehe, i nakanom da ih se, kada je to moguće, ispovjedi u sakramentu Pokore. Zbog toga Crkva propisuje da se sakrament Pokore i Pomirenja bolesniku podijeli prije bolesničkog pomazanja.

Osoba mora imati namjeru, barem uobičajeno i implicitno, primiti ovaj sakrament. Drugim riječima: Bolesnik mora imati nepokolebljivu volju umrijeti kao što umiru kršćani, i s nadnaravnim pomagalima koja su im namijenjena.

Iako se bolesničko pomazanje može dati osobi koja je izgubila svijest, treba paziti da se ono primi svjesno, kako bi bolesnik bio bolje pripremljen za primanje milosti sakramenta. Ne smije se davati onima koji tvrdoglavo ostaju nepokajnički u očitom smrtnom grijehu (usp. CIC, kan. 1007).

Ako bolesnik koji je primio pomazanje ozdravi, može, u slučaju nove teške bolesti, ponovno primiti ovaj sakrament; a tijekom iste bolesti sakrament se može ponoviti ako se bolest pogorša (usp. CIC, kan. 1004, 2).

Konačno, važno je imati na umu ovu naznaku Crkve: «U slučaju sumnje je li bolesnik dostigao dob razuma, pati od teške bolesti ili je već umro, treba podijeliti ovaj sakrament» (CIC, kan. 1005).

Kakav je ritual sakramenta?

Kao i svi sakramenti, bolesničko pomazanje slavi se na liturgijski i zajednički način i odvija se u obitelji, u bolnici ili u crkvi, za jednu bolesnu osobu ili za skupinu bolesnih.

Vrlo je prikladno da se slavi unutar euharistije, spomen-obilježja Gospodinova Pashe. Ako okolnosti dopuštaju, slavlju sakramenta svetog pomazanja može prethoditi sakrament pomirenja, a nakon njega slijedi sakrament pričesti.

Što se tiče sakramenta euharistije, on bi uvijek trebao biti posljednji sakrament našeg zemaljskog hodočašća, "viaticum" za "prijelaz" u vječni život. To je sjeme vječnog života i snaga uskrsnuća, prema riječima Gospodinovim: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan" (Iv 6,54). Euharistija je ovdje sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta k Ocu.

Liturgija riječi, kojoj prethodi čin pokore, otvara slavlje. Kristove riječi i svjedočanstvo apostola bude vjeru bolesne osobe i zajednice da mole Gospodina za snagu Duha Svetoga.

The svećenik On je taj koji će pomazati bolesnika uljem koje je posvetio biskup na Veliki četvrtak. Pomazuje bolesniku čelo i dlanove, izgovarajući riječi: "Po ovom svetom pomazanju i po svojoj milosti neka ti Gospodin pomogne milošću Duha Svetoga, da ti, oslobođen tvojih grijeha, udijeli spasenje i utješi te u tvojoj bolesti."Sveto pomazanje za bolesne).

Učinci milosti sakramenta

Primarna milost ovog sakramenta jest milost utjehe, mira i hrabrosti za prevladavanje teškoća svojstvenih teškim bolestima ili krhkosti starosti. Ta je milost dar Duha Svetoga koji obnavlja povjerenje i vjeru u Boga te jača protiv iskušenja zloga, posebno protiv iskušenja obeshrabrenja i tjeskobe pred smrću.

Ova pomoć od Gospodina kroz snagu njegova Duha namijenjena je da vodi bolesnika do ozdravljenja duše, ali i tijela, ako je to Božja volja. Nadalje, "ako je počinio grijehe, bit će mu oprošteno" (Jakovljeva 5,15).

Fresco unción de los enfermos

Milošću ovog sakramenta, bolestan Prima snagu i dar intimnijeg sjedinjenja s Kristovom Mukom. Patnja, posljedica istočnog grijeha, dobiva novo značenje; postaje sudjelovanje u Isusovom djelu.

Ukratko: sjedinjenje bolesne osobe s Kristovom Mukom, za njezino vlastito dobro i dobro cijele Crkve. Utjeha, mir i hrabrost za podnošenje patnji bolesti ili starosti na kršćanski način. Oproštenje grijeha ako ga bolesna osoba nije mogla postići po sakramentu pokore. Obnova tjelesnog zdravlja, ako je to pogodno za duhovno zdravlje. I priprema za prijelaz u vječni život.

Bibliografija

Isusov stav prema ljudskoj patnji

Na društvenoj razini možemo mnogo učiniti u ovom području, boreći se protiv "kulture odbacivanja" koja pogađa toliko djece i mladih, bolesne, osobe s invaliditetom, starije osobe i one koje je društvo marginaliziralo. Na taj način možemo doprinijeti – u našem svakodnevnom životu i u vlastitim specifičnim okolnostima – pokazivanju i obrani "beskonačnog dostojanstva" svakog ljudskog bića.

Svatko tko gleda na Krista i živi s Njim hoda s Njim i dijeli Njegova stava. U a Obraćanje plenarnoj sjednici Papeške biblijske komisije (11. travnja 2024.), Petrov nasljednik, papa Franjo, potaknuo nas je da oponašamo stavove Isusa, posebno pred bolešću i ljudskom patnjom.

«Svi posustajemo pod teretom ovih iskustava i moramo jedni drugima pomoći da ih prebrodimo tako što ćemo ih proživjeti ‘u odnosu’., bez da se okrenemo protiv sebe i bez da se legitimna pobuna pretvori u izolacija, napuštanje ili očaj».

Iz iskustva mudrih i različitih kultura znamo da bol i bolest, osobito kad se promatraju u svjetlu vjere, mogu postati odlučujući čimbenici u put do zrelosti; jer patnja, između ostalog, omogućuje nam razlikovati bitno od nebitnog.

Papa Franjo je tvrdio da je to, prije svega, primjer Isusa Onaj koji nam pokazuje put, stav koji moramo zauzeti pred licem bolesti i patnje – vlastite i tuđe – i to pretvoriti u plodonosno djelovanje: «On nas potiče da se brinemo za bolesne, s odlučnošću da prevladaju svoju bolest; Istovremeno nas nježno poziva da svoje patnje sjedinimo s njegovom spasonosnom žrtvom, poput sjemena koje donosi plod». Brinuti se i nastojati prevladati, okupljati ljude i preuzeti odgovornost.

Doista, od početka svoga pontifikata 19. ožujka 2013., poučava – uključujući i kada se pozvao na primjer svetog Josipa – o kršćanskoj i ljudskoj dužnosti štititi i služiti, biti blizu i brinuti se za druge, posebno onima koji nam se obraćaju ili kojima možemo pristupiti, kako bismo ublažili njihove potrebe (vidi također poruku za Svjetski dan mira, 1. siječnja 2021., o «kulturi brige kao putu do mira»).

Papa Franjo je istaknuo da nas naša vizija vjere može navesti da se suočimo s patnjom s dva ključna stava: suosjećanjem i uključivošću.

Suosjećanje u djelu

Suosjećanje To nije jeftin, prolazan osjećaj., bez ikakvih obveza ili posljedica, ili samo riječima.

Benedikt XVI. je već primijetio da se «veličina čovječanstva u suštini određuje njegovim odnosom prema patnji i prema onima koji pate. To se odnosi i na pojedinca i na društvo. Društvo koje ne uspije prihvatiti one koji pate i nije u stanju, kroz suosjećanje, pomoći osigurati da se patnja dijeli i unutarnje snosi, okrutno je i nehumano društvo» (Enciklika. Za spas spasenja, 38).

Franjo zauzima sličan stav u istom govoru Komisiji za biblijske studije, naglašavajući samu Isusovu suosjećajnost:

«Suosjećanje ukazuje na ponavljajući i odredbeni aspekt Gospodnjeg stava prema ranjivima i potrebitima koje susreće. Videći lica tolikih ljudi, ovaca bez pastira koji se bore pronaći svoj put u životu (usp. Mk 6,34), Isus se ganuo. On ima suosjećanja prema gladnoj i iscrpljenoj gomili (usp. Mk 8,2) i neumorno prima bolesne (usp. Mk 1,32), čije molbe čuje: sjetimo se slijepih ljudi koji ga mole (usp. Mt 20,34) i mnogih bolesnika koji mole za iscjeljenje (usp. Lk 17,11–19); osjeća ‘veliko sažaljenje’ – kako kaže Evanđelje – prema udovici koja prati svoga jedinog sina do groba (usp. Lk 7,13).

Veliko suosjećanje. Ovo suosjećanje očituje se kao bliskost i navodi Isusa da se poistovijeti s onima koji pate.: ‘Bio sam bolestan i došli ste me posjetiti’ (Mt 25,36)».

Pogledajmo pobliže: Isus je dirnut, osjeća suosjećanje, približava se dok se ne poistovijeti s onim tko pati. Što nam ovaj Isusov stav otkriva? način približiti se Isus prema boli: ne prvenstveno kroz «objašnjenja» – na koja smo skloni pribjeći – ili praznim riječima ohrabrenja i utjehe, ili klišejima ili 'kulinarskom knjigom' osjećaja, kao što se ponekad vidi u pričama Svetog pisma, primjerice u slučaju Jobovih prijatelja, koji pokušavaju teorizirati patnju povezujući je s božjom kaznom.

«Isusov odgovor je od presudne važnosti; sastoji se od ‘suosjećanja koje preuzima’ i, čineći to, spašava ljudska bića i preobražava njihovu patnju. Krist je preobrazio našu patnju tako što ju je učinio svojom do samog kraja: živeći je, trpeći je i nudeći je kao dar ljubavi. Nije davao lake odgovore na naša ‘zašto’, ali je na križu učinio naše veliko ‘zašto’ svojim (usp. Mk 15,34).

Franjo stoga ističe da prihvaćanjem Svetog pisma u srce možemo se osloboditi određenih zabludjelih stavova i naučiti slijediti put koji je pokazao Isus:«Dotaknuti se ljudske patnje svojim rukama, s poniznošću, blagošću i smirenošću, kako bismo, u ime Boga utjelovljenog, donijeli utjehu konkretne, spasiteljske pomoći. Dodirnuti rukom, ne samo u teoriji». Papa je jasan i izravan.'.

Jesús curando a un ciego. Fuente: Wikipedia

Inkluzija kroz solidarnost

Iako to nije biblijska riječ, pojam inkluzija, ističe Francisco, ovo jasno ilustrira upečatljivu značajku Isusova stila: izlazak u potragu za grešnikom, izgubljenima, marginaliziranima, stigmatiziranima, kako bi oni mogli biti prihvaćeno u Očevoj kući i suho potpuno, u tijelu, duši i duhu (na primjer, Rasipni sin ili gubavci). Nadalje, Isus želi podijeli Povjerio je tu misiju i duh utjehe svojim učenicima: zapovjedio im je da se brinu za bolesne i blagoslove ih u njegovo ime (usp. Mt 10,8; Lk 10,9; Lk 4,18–19).

«Zato, kroz iskustvo patnje i bolesti, Mi, kao Crkva, pozvani smo koračati uz svakoga, u kršćanskoj i ljudskoj solidarnosti, stvarajući, u ime naše zajedničke krhkosti, prilike za dijalog i nadu.». Jasno je primjer prispodoba o Dobrom Samaritaninu, koja pokazuje «vrste inicijativa koje mogu obnoviti zajednicu kroz muškarce i žene koji slabost drugih prihvaćaju kao svoju, koji ne dopuštaju da se ukorijeni društvo isključenja, nego postaju susjedi i podižu i obnavljaju one koji su pali, kako bi prevladalo opće dobro» (Enciklika. Braćo svima, Br. 67).

Obraćajući se osobito biblijskim znanstvenicima, papa ističe ključno načelo: «Riječ Božja je…" moćan protivotrov za sve oblike zadrtosti, apstraktnosti i ideologizacije vjere: čitati u duhu u kojem je napisano, budući strast za Boga i za čovjeka, potiče milosrđe i obnavlja apostolski žar». I zato Crkva neprestano treba piti – i druge napojiti – iz izvora Riječi.

Kada imate posla s osobama s invaliditetom

Upravo ti isti Isusovi stavovi – suosjećanje, briga i uključivost – koje moramo usvojiti, mogu se vidjeti u njegovim susretima s osobama s invaliditetom, kako je papa objasnio toga dana u svom govoru Akademiji društvenih znanosti (11. travnja 2024.).

Isus Obratite im se (ni ih zanemaruje ni poriče, niti ih marginalizira ili odbacuje); također mijenja značenje njihovog životnog iskustva, s «pozivom na pletenje' jedinstven odnos s Bogom što radim ponovno procvjetati »ljudima', kao što vidimo u slučaju slijepca Bartimeja (usp. Mk 10,46–52).

Papa Bergoglio žali što trenutna kultura odbacivanja i rasipništva lako navodi te ljude da vlastito postojanje vide kao teret za sebe i svoje najmilije. I tako ta mentalnost otvara vrata kulturi smrti, pobačaju i eutanaziji.

Zato, kako sugerira Petrov nasljednik, «borba protiv kulture jednokratne upotrebe znači' promicati kulturu uključivosti –moraju biti ujedinjeni–, kako bi stvorili i ojačali veze pripadnosti »društvu«, raditi, osobito u najsiromašnijim zemljama, 'prema većem društvena pravda i za uklanjanje raznih prepreka koje sprječavaju mnoge ljude da uživaju svoja temeljna prava i slobode. Rezultati ovih mjera najviše su očiti u ekonomski razvijenijim zemljama.

On vjeruje da se ova kultura sveobuhvatne inkluzije najučinkovitije promiče «kada osobe s invaliditetom nisu pasivni primatelji, nego učestvovati u društvenom životu kao agenti promjene». Zato on tvrdi da «subvencioniranje i sudjelovanje su dva stupa učinkovite inkluzije. I u tom svjetlu može se jasno razumjeti važnost udruge i pokreti osoba s invaliditetom koje promiču društveno sudjelovanje.

Tri citata pape Lava XIV. tijekom njegove posjete Gran Canariji

Tijekom njegova posjeta centrima za primanje migranata, održanih u luci Arguineguín (Gran Canaria), Papa Lav XIV. razmišljao je o patnji onih koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove. zbog siromaštva, nasilja, rata ili iskorištavanja. Ove riječi odražavaju njegov poziv da se prizna dostojanstvo svake osobe i da se ne ostane ravnodušan prema ljudskoj patnji.

1. Kao što vidite, nosim prsten poznat kao «Ribarov prsten«. Samo mu ime vraća u Galilejsko more, gdje je Krist pozvao Petra i rekao mu: »Od sada ćeš biti ribar ljudi« (Lk 5,10). Crkva je taj stih protumačila kao simbol svoje misije. Ali ovdje, kao i na mjestima poput El Hierra, ta zapovijed poprima doslovno i bolno značenje. Taj otok, mali po veličini, ali velik u čovječnosti, vidio je dolazak tisuća ljudi istrgnutih iz svoje domovine i predanih krhkosti cayuca. Ovdje su ljudi spašeni iz mora i beživotna tijela izvučena iz voda.

Zato nasljednik Petra ne može zatvoriti oči pred tim dokovima. Crkva ne može zatvoriti oči pred tim vodama, niti pred bilo kojim mjestom gdje glad, žeđ, nasilje, strah ili izgnanstvo i dalje ranjavaju ljudsko dostojanstvo. Učenici Isusa ne mogu smatrati tuđim vapaj onih koji vape iz tame.

2. «Draga Blessing, iako danas nisi ovdje, tvoj glas jest. Hvala ti što si s nama podijelila svoju priču. Tvoje ime znači 'blagoslov' i podsjeća nas da je svaki ljudski život blagoslov od Boga. Nitko je ne može kupiti, prodati, iskoristiti ili odbaciti, jer u svakoj osobi blista slika i prilika Stvoritelja (usp. Postanak 1,27). Rekla si nam da si napustila svoju zemlju ne zato što si htjela, nego zato što nisi imala drugog izbora. U vašim riječima čujemo tragediju tolikih ljudi prisiljenih otići jer su im siromaštvo, rat, prijetnje ili iskorištavanje zatvorili sve putove.

Želio bih da ova poruka dopre do tebe i mnogih žena koje su žrtve trgovine ljudima i iskorištavanja: čak i ako su drugi stavili cijenu na tvoje tijelo, Bog te nikada nije prestao vidjeti kao nekoga neprocjenjive vrijednosti.

3. «Ova tragedija mora potaknuti preispitivanje savjesti: zemalja podrijetla, koje moraju stvoriti uvjete mira, pravde i razvoja; zemalja tranzita, od kojih se traži da zaštite ranjive i da ih ne ostave u rukama kriminalnih mreža; za Europu, koja ne može proklamirati ljudsko dostojanstvo dok se navikava na to da Sredozemno i Atlantsko more postaju groblja bez nadgrobnih spomenika; za međunarodnu zajednicu, od koje se traži da se upusti u učinkovitu i postojanu suradnju.».

Gospodin Ramiro Pellitero Iglesias, profesor emeritus pastoralne teologije na Fakultetu teologije Sveučilišta u Navarri.

Objavljeno u Crkva i novo evanđelje.

Sveta Marija Kraljica: Djevica, naša Majka i Majka Kralja kraljeva

Marija je bila jednostavna mlada žena iz Nazareta, daleko od velikih središta moći svoga vremena. Ipak, Bog je usmjerio svoj pogled na nju i povjerio joj izvanrednu misiju: da bude Majka njegova Sina., Sveta Marija Kraljica.

Evanđelje po Luki vodi nas ravno do tog trenutka. Anđeo Gabrijel pojavljuje se pred Marijom i objavljuje joj da će začeti Isusa, koji će se «nazvati Sinom Najvišega» i čije Kraljevstvo neće imati kraja. Marija, iako ne razumije u potpunosti što slijedi, odgovara s potpunim pouzdanjem u Boga: «Evo, ja sam sluškinja Gospodnja; neka mi bude po tvojoj riječi.».

Ta mlada žena koja se predstavlja kao robinja upravo je ona koju Crkva smatra i štuje kao Kraljica svemira, neba i, naravno, svijeta.

Zašto je Djevica Marija kraljica?

Odgovor je usko povezan s Isusom Kristom. Marija je kraljica jer je ona Majka Isusa, Kralj svemira.

Blagdan svete Marije Kraljice uspostavio je papa Pavao VI. 1954. godine kako bi se Marija štovala kao Kraljica, na isti način na koji Crkva priznaje njezinog Sina kao Krista Kralja.

Marijino božansko majčinstvo je, stoga, izvor ovog dostojanstva. Kao što je sveti Josemaría objasnio, milosti i povlastice kojima ju je Bog odlučio ukrasiti također proizlaze iz toga: začeta je bez grijeha, puna je milosti, uznesena je tijelom i dušom u nebo i okrunjena je kraljicom svega stvorenja.

Ali da bismo razumjeli što to zaista znači nazvati Kraljica Djevice Marije, Moramo se udaljiti od naše uobičajene predodžbe o kraljevskoj obitelji.

Kraljica koja služi

Kad pomislimo na kralja ili kraljicu, možda zamišljamo moć, bogatstvo ili povlastice. Kraljevstvo Krista i Marije slijedi potpuno drugačiju logiku.

Izvor se prisjeća učenja od Benedikt XVIIsusovo kraljevstvo isprepleteno je poniznošću, služenjem i ljubavlju.. Iz kršćanske perspektive, biti kralj znači prije svega služiti, pomagati i voljeti. I taj isti princip nalazimo u Mariji.

Njezina moć nije usmjerena prema njoj samoj. Marija je stavlja u službu svoje djece. Zato se kršćani mogu obraćati njoj ne samo kao Kraljici, nego i kao Majka. Dva naslova koja, daleko od toga da se međusobno proturječe, objašnjavaju jedinstven odnos između Djevice Marije i svakog kršćanina.

Sveti Josemaría poticao nas je da ovo živimo s dubokim kćerkinskim pouzdanjem: «Ispunite se pouzdanjem: naša Majka je Majka Boga, Blažena Djevica Marija, Kraljica neba i svijeta» (Kovačarstvo, 273).

Coronación de Santa María Reina, Velazquez
Krunidba svete Marije Kraljice, Velázquez.

Marijo, kraljice koja posreduje za svoju djecu

Prepoznavanje Marije kao Kraljice također nas potiče da joj povjerimo svoje zagovaranje. Evanđelje pokazuje kako nas Djevica Marija uvijek vodi k svome Sinu.

Sveti Josemaría je prisjetio epizode vjenčanja u Kani; suočena s nevoljom mladenaca, Marija je posredovala, a Krist je izveo čudo. Kao rezultat toga, učenici su povjerovali u Njega.

Marija ne zauzima mjesto Krista: približava nas Njemu. Ova sigurnost omogućuje nam da se obratimo njoj u teškim vremenima, kad naša vjera slabi ili čak kad ostanemo bez riječi u molitvi. Sveti Josemaría savjetovao nam je da je zazivamo s jednostavnošću i pouzdanjem, moleći za njezino posredništvo kako bismo ponovno iskusili Božju blizinu.

«Ohrabri se: naša Majka je Majka Božja, Blažena Djevica Marija, Kraljica neba i zemlje.» (Kovačarstvo, 273).

Sveta Marijo, Kraljice mira

Među naslovima kojima Crkva naziva Djevicu Mariju, jedan je osobito značajan: Kraljice mira, Kraljica mira.

Sveti Josemaría preporučio je obraćanje njoj kad tjeskoba obuzme srce, ali i kad se suočimo s obiteljskim, poslovnim ili društvenim teškoćama.

Devocija prema svetoj Mariji Kraljici time poprima vrlo konkretnu dimenziju. Ne radi se samo o promatranju Marije okrunjene na nebu, nego o prepoznavanju njezine uloge Majke kojoj se možemo obratiti u uobičajenim okolnostima našeg života.

Marijino ponizništvo: «Neka mi bude po tvojoj riječi»

Posebno je lijepo što je za blagdan Svete Marije Kraljice odabrano Evanđelje o Objavi. Ne nalazimo Mariju sjedeću na prijestolju. Nalazimo je u Nazaretu, kako sluša Boga.

Žena koja će biti okrunjena kraljicom predstavlja se riječima «sluga Gospodnji». I upravo tu nalazimo jedan od ključeva za razumijevanje njegove veličine.

Marija se otvara Bogu, vjeruje u Njega i prihvaća Njegove planove čak i kad ih ne može u potpunosti razumjeti. Njezin odgovor – «Neka mi bude po tvojoj riječi» – pokazuje radikalno povjerenje koje može poslužiti kao uzor svakom kršćaninu.

Njegov život nas podsjeća da se Bog može objaviti u jednostavnosti i poniznosti svakodnevnog života.

Proslava u čast naše Majke

Proslavite Sveta Marija Kraljica, 22. kolovoza To je, stoga, mnogo više od pukog prisjećanja na jedan od naslova Djevice.

To znači promišljati Mariju kao Majku Krista i našu Majku; kao Kraljicu koja služi, voli i posreduje; i kao primjer života potpuno otvorenog Božjoj volji.

Sveti Josemaría pozvao nas je da sudjelujemo u ovoj svetkovini s pouzdanjem djeteta: «Pravo je da Otac, Sin i Duh Sveti okrune Djevicu kao Kraljicu i Gospu svega stvorenja. —Iskoristi tu moć! I, s dječjom odvažnošću, pridruži se toj nebeskoj proslavi. —Krunim Majku Božju i svoju Majku svojim pročišćenim bijedama, jer nemam ni dragulja ni vrlina. —Ohrabri se! (Kovačnica, 285).

Ovo 22. kolovoza, možemo prihvatiti taj poziv i s pouzdanjem se obratiti Mariji, iznoseći joj naše potrebe, naše radosti, ali i naše teškoće. Jer Kraljica neba je, prije svega, naša Majka.

Ivan Pavao II. o Mariji tijekom opće audijencije

«Narodna pobožnost zaziva Mariju kao Kraljicu. Drugi vatikanski sabor, nakon što je prisjetio Uznesenja Djevice “tijelom i dušom u slavu neba", objašnjava da ju je Gospodin uzdigao kao Kraljicu svemira, da bi bila potpunije slična svome Sinu, Gospodinu nad gospodarima (usp. Ap 19, 16) i pobjednik grijeha i smrti" (Svjetlo naroda , 59)».

Kršćani stoga s pouzdanjem gledaju na Mariju, Kraljicu neba; i to ne samo da ne umanjuje, nego, naprotiv, jača njihovo sinovsko pouzdanje u nju koja je Majka u redu milosti.

«Štoviše, zagovor Blažene Djevice Marije Kraljice u korist čovječanstva može biti u potpunosti djelotvoran upravo zbog njezina slavnog stanja nakon Uznesenja. To vrlo dobro ističe sveti Germain iz Konstantinopola, koji vjeruje da to stanje osigurava Marijinu intimnu vezu s njezinim Sinom i čini mogućim njezin zagovor za nas.

Obraćajući se Mariji, dodaje: Krist je želio, da tako kažemo, biti blizu tvojih usana i tvoga srca; na taj način ispunjava sve želje koje mu izražavaš kad trpiš za svoju djecu, i čini, svojom božanskom moći, sve što od njega tražiš Homilija »1)".

«Može se zaključiti da Uznesenje ne samo da potiče Marijino potpuno zajedništvo s Kristom, nego i s svakim od nas: ona je uz nas, jer joj slavno stanje omogućuje da nas prati na našem svakodnevnom zemaljskom putovanju. Također čitamo kod svetog Germaina: “Ti duhovno boraviš s nama, a veličina tvoje brige za nas očituje tvoje zajedništvo života s nama" ( Homilija 1).

Umjesto da stvara udaljenost između nas i Djevice, Marijino slavno stanje potiče stalnu i brižnu bliskost. Ona zna sve što se događa u našim životima i podupire nas majčinskom ljubavlju kroz životne kušnje. Ivan Pavao II, obraćanje na općoj audijenciji 23. srpnja 1997.

Iz Svete krunice svetog Josemaríe

«Sve ste lijepe i nema u vama mane. —Ti si zatvoreni vrt, sestro moja, nevjesto moja, zatvoreni vrt, zapečaćeni izvor. — Dođite: bit ćete okrunjeni. —Dođite: bit ćete okrunjeni (Ct 4, 7, 12 i 8).

Da smo ti i ja imali moć, učinili bismo je i kraljicom i gospodaricom svega stvorenja.

Na nebu se pojavio veliki znak: žena s krunom od dvanaest zvijezda na glavi. —Oblučena suncem. —Mjesec pod njezinim nogama ( Ap 12, 1). Marija, neokaljana Djevica, ispravila je pad Eve: i svojim neokaljanim stopalom zdrobila je glavu paklenog zmaja. Kći Boga, Majka Boga, Zaručnica Boga.

Otac, Sin i Duh Sveti krune je kao Caricu svemira.

»I anđeli mu odaju počast kao vazali… i patrijarsi i proroci i apostoli… i mučenici i ispovjednici i djevice i svi sveci… i svi grešnici, i ti i ja' (Sveti Josemaría. Sveti krunice, 5. slavna tajna).

Bibliografija:

Liturgijska formacija: učenje doživljavanja mise kao susreta s Kristom

Mnogi katolici svake nedjelje prisustvuju misi, ali rijetki su se ikada zapitali što svaki znak, svaka tišina ili svaka riječ doista znači. Razumijevanje tih znakova nije privilegija rezervirana za svećenike ili stručnjake s liturgijskom obukom.

The Svrha katoličke liturgije, usmjerena na slavljenje sakramenata, a osobito euharistije, jest zajedništvo kršćana s Kristovim tijelom i krvlju.. To je susret svakog pojedinca i kršćanske zajednice – kao jednog tijela i jedne obitelji – s Gospodinom.

Susret s Kristom u liturgiji

Liturgija, ističe papa, osigurava da možemo susresti Isusa Krista u “ovdje i sada” naših života, kako bi sve naše aktivnosti – naš rad, naši obiteljski odnosi, naši napori da poboljšamo društvo i pomognemo potrebitima – bile preobražene u božansko svjetlo i snagu.

Ovo je ono što je Krist namjeravao na svojoj Posljednjoj večeri. Ovo je značenje njegovih riječi: «Činite ovo meni na spomen». Od tada nas čeka na Euharistija. I Evangelizacijska misija Crkve nije ništa drugo nego poziv na susret koji Bog želi sa svim ljudima diljem svijeta., putovanje koje započinje Krštenjem.

U nekoliko navrata iznosi ciljeve ovog dokumenta korak po korak: «Ovom pismom jednostavno želim pozvati cijelu Crkvu da ponovno otkrije, zaštiti i živi istinu i snagu kršćanskog slavlja.» (br. 16); «svaki dan ponovno otkrivati ljepotu istine kršćanskog slavlja» (prije br. 20);

«…ponovno rasplamsati osjećaj čuđenja pred ljepotom istine kršćanskog slavlja; istaknuti potrebu za istinskom liturgijskom formacijom i prepoznati važnost umijeća slavljenja koja služi istini Uskrsnoga otajstva i sudjelovanju svih krštenih, svatko prema specifičnoj naravi svoga poziva» (Br. 62). Apostolsko pismo Žarko sam želio (29. lipnja 2022.), pape Franje.

Nedostatak poznavanja liturgije

Jedan od najvećih rizika kršćanskog života jest pristupati liturgiji površno, kao skupu rituala koji se ponavljaju bez razumijevanja njihova pravog značenja. Drugi je smatrati da vjera ovisi isključivo o osobnom iskustvu ili ljudskom trudu, zaboravljajući da je spasenje prije svega besplatan dar Božji.

Liturgija nas upravo na tu istinu podsjeća. U svakoj proslavi ne djelujemo izolirano, nego kao članovi Crkve okupljeni oko Krista. Kroz Božju riječ i sakramente Gospodin nam dolazi u susret i daruje nam svoju milost.

Zato potpuno sudjelovanje u liturgiji nije samo pitanje boljeg razumijevanja obreda, nego dopuštanje da nas preoblikuje Božje djelovanje. Svetištvo ne proizlazi samo iz naših napora, nego iz našeg slobodnog odgovora na milost koju primamo na svakoj proslavi.

Ljepota liturgije proizlazi iz susreta s Kristom.

Liturgija zauzima središnje mjesto u životu Crkve jer je trenutak kada Krist nastavlja djelovati i prisustvovati kroz Riječ, sakramente i zajednicu okupljenu da slavi vjeru. U svakoj euharistiji sudjelujemo u pashalnoj misteriji njegove smrti i uskrsnuća, izvoru kršćanskog života.

Iz tog razloga briga o liturgijskoj proslavi daleko nadilazi puko izvršavanje određenih obreda ili osiguravanje da sve teče glatko. Istinska ljepota liturgije ne ovisi samo o svečanosti gesta ili kvaliteti glazbe, nego o svijesti s kojom vjernici sudjeluju u misteriju koji slave.

Zdravo liturgijsko obrazovanje pomaže nam upravo otkriti to dublje značenje. Ono nas uči razumjeti znakove, šutnje, riječi i liturgijska razdoblja, kako bismo svaku proslavu doživjeli kao istinsko susretanje s Kristom, a ne tek kao običaj.

Drugi vatikanski sabor nastojao je vratiti liturgiju na njeno pravo mjesto u životu Crkve, podsjećajući da je upravo u liturgiji Bog taj koji preuzima inicijativu i dolazi u susret svom narodu. Kao što je sveti Pavao VI. potvrdio, liturgija je «primarni izvor božanskog života koji nam se prenosi», i to je prava škola duhovnog života.

Formación litúrgica

Liturgija, srce života Crkve

Liturgija nije ni privatni čin ni isključivo osobno iskustvo. Svaka proslava okuplja Božji narod oko Krista i čini vidljivom zajedništvo Crkve. Zato ga Drugi vatikanski sabor definira kao «vrhunac prema kojem je usmjerena misija Crkve i, istodobno, izvor iz kojega proizlazi sva njezina snaga» (Sakramentum koncilium, 10).

Kad sudjelujemo u Euharistiji ili bilo kojem drugom sakramentu, ne živimo svoju vjeru u izolaciji. Mi smo dio zajednice ujedinjene istim krštenjem i pozvane zajedno krenuti prema Bogu.

Ova zajednička dimenzija pomaže nam da nadmašimo individualistički pogled na vjeru. Liturgija nas podsjeća da smo članovi istog Tijela i da Krist djeluje u svojoj Crkvi, hraneći naš duhovni život i jačajući zajedništvo među svim vjernicima.

Zato nas kvalitetno liturgijsko obrazovanje ne samo da omogućuje bolje razumijevanje znakova i obreda, nego nam pomaže i otkriti da nas svaka proslava ujedinjuje sa cijelom Crkvom i šalje nas da živimo Evanđelje u svakodnevnom životu.

Obuka za doživljavanje liturgije

Liturgijska formacija nije samo učenje značenja obreda ili bolje razumijevanje tekstova mise. Njezin je pravi cilj pomoći nam da otkrijemo da je u svakoj proslavi Krist taj koji djeluje i okuplja cijelu Crkvu oko sebe.

Iz tog razloga, formacija u liturgiji uključuje razumijevanje značenja sakramenata, shvaćanje važnosti gesta, riječi i liturgijskih razdoblja te njegovanje molitvenog života koji omogućuje svjesno i aktivno sudjelovanje u svakoj proslavi.

Istovremeno nas sama liturgija oblikuje. Svaka euharistija, svako sakramento i svaka proslava liturgijske godine jačaju našu vjeru i pomažu nam oblikovati naše živote u Kristu. Ne radi se samo o sudjelovanju u ritualima, nego o dopuštanju milosti da preoblikuje način na koji razmišljamo, volimo i služimo drugima.

Liturgijski znakovi igraju temeljnu ulogu na ovom putovanju. Šutnja priprema srce da sluša Boga; objava Riječi prosvjetljuje život vjernika; tjelesni pokreti, poput stajanja, sjedenja, odgovaranja ili klečanja, jednostavno izražavaju vjeru cijele zajednice. Ti znakovi nisu puka običaja, već jezik koji nam pomaže živjeti misterij koji slavimo.

Obitelj, župa i kateheza imaju ključnu ulogu u prenošenju ovog jezika od djetinjstva nadalje. Učenje pravljenja znaka križa, pohađanje nedjeljne mise ili otkrivanje značenja liturgijske godine jednostavni su koraci koji nam pomažu rasti u kršćanskom životu i dublje sudjelovati u liturgiji Crkve.

Uloga svećenika u liturgijskom oblikovanju

Svećenici imaju ključnu ulogu u pomaganju vjernicima da dublje dožive liturgiju. Njihova je zadaća ne samo predsjedati slavljima, nego i voditi zajednicu kako bi razumjela i u potpunosti sudjelovala u slavenom misteriju.

Pravilno slaviti liturgiju znači činiti to u vjernosti Crkvi, obraćajući pozornost na svaki pokret, svaku riječ i svaki znak, a da se slavlje ne pretvori u rutinu ili priliku za osobnu promociju. Kada se liturgija doživljava s jednostavnošću, ljepotom i pobožnošću, ona olakšava susret s Kristom.

Ovaj način slavljenja proizlazi prije svega iz svećenikovog duhovnog života. Molitva, osobni odnos s Bogom i čvrsta liturgijska formacija pomažu mu da svoju službu obavlja s poniznošću i da uvijek stavlja Krista u središte slavljenja.

Iz tog razloga liturgijska formacija ima ključnu ulogu u pripremi budućih svećenika. Razumijevanje dubokog značenja liturgije i učenje kako je slaviti vjerno i s ljubavlju omogućit će im u budućnosti da vode kršćanske zajednice i pomognu mnogim vjernicima da sudjeluju u sakramentima na sve svjesniji i plodonosniji način.

Daljnja literatura

Ovaj članak sažima i prilagođava glavna crkvena učenja o liturgijskom oblikovanju, oslanjajući se osobito na razmišljanja Romano Guardini, čije je djelo imalo dubok utjecaj na liturgijsku obnovu 20. stoljeća, kao i na nedavno naučavanje Crkve.

Glavne reference uključuju:

Ovaj je članak temeljen na radu gospodina Ramira Pellitera Iglesiása, profesora pastoralne teologije na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Navarri, te je prilagođen i ažuriran za čitatelje Zaklade CARF.

Sveti Maksimilijan Kolbe: svećenik koji je dao svoj život u Auschwitzu

Postoje životi koji se čine predodređenima da pokažu da se Evanđelje može živjeti do samog kraja. Taj od Sveti Maksimilijan Maria Kolbe To je jedan od njih.

Kao konventualni franjevački svećenik, veliki apostol Djevice Marije, misionar, novinar i mučenik karitasa, ušao je u povijest time što je dobrovoljno dao svoj život da spasi život drugog zatvorenika u koncentracijskom logoru u Auschwitz tijekom Drugi svjetski rat. Njegov čin ostaje jedan od najvećih primjera kršćanske ljubavi u 20. stoljeću.

Ali svesti njegovo naslijeđe isključivo na taj posljednji herojski čin značilo bi usredotočiti se samo na mali dio izvanrednog života.

Tko je bio sveti Maksimilijan Kolbe?

Sveti Maksimilijan Maria Kolbe rođen je 8. siječnja 1894. u Zduńskiej Woli (Poljska) pod imenom Raimundo Kolbe. Od djetinjstva se isticao svojom dubokom religioznom osjetljivošću.

Duboko ukorijenjena tradicija u njegovom životu pripovijeda da je, dok je još bio dječak, doživio duhovno iskustvo u kojem mu je Djevica Marija pokazala dvije krune: jednu bijelu, simbol čistoće, i drugu crvenu, simbol mučeništva. Kad su ga pitali koju bi odabrao, odgovorio je: «Oboje». Godinama kasnije taj bi odgovor poprimio proročansko značenje.

Pridružio se Red svećenih braće manjih bratovlja i preuzeo ime Maximilijan Marija, odražavajući njegovu duboku pobožnost Djevici Mariji.

Štovatelj Bezgrešnog začeća

Govoriti o svetom Maksimilijanu Kolbe znači govoriti o apsolutnom povjerenju u Bezgrešnu Mariju.

Dok je studirao u Rimu, osnovao je Milicija Bezgrešne, evangelizacijski pokret čiji je cilj bio dovesti sve ljude bliže Kristu preko Djevice Marije. Za njega Marija nikada nije bila cilj sama po sebi, nego najsigurniji put do susreta s Isusom Kristom.

Njegova je duhovnost bila duboko oblikovana trima uvjerenjima:

Ove su ideje oblikovale njegovo cijelo ministarstvo.

Pionir evangelizacije putem medija

Desetljećima prije interneta i društvenih mreža, sveti Maksimilijan je shvatio da će komunikacija biti ključan alat za propovijedanje Evanđelja.

Osnovao je časopis. Vitez Bezgrešnog Začeća, osnovao je veliku katoličku izdavačku kuću i preuredio samostan Nepogrešivost u jednom od najvećih europskih vjerskih izdavačkih kuća. Odatle je svakog mjeseca štampao stotine tisuća primjeraka, pa je čak koristio radio za širenje kršćanske poruke.

Drugi svjetski rat i Auschwitz

Kad je Njemačka napala Poljska Godine 1939. samostan Niepokalanów otvorio je svoja vrata kako bi primio tisuće izbjeglica, uključujući mnoge Židove.

Maximiliano je odbio napustiti svoju zajednicu i nastavio obnašati svoje svećeničko djelovanje sve dok ga 1941. nisu uhitile nacističke vlasti i deportirale u koncentracijski logor u Auschwitz.

Tamo je nastavio služiti kao svećenik: ispovijedao je, pružao utjehu i duhovnu podršku ostalim zatvorenicima usred nehumanih uvjeta.

Bloque en el que fallece San Maximiliano Kolbe
Blok u kojem je umro sveti Maksimilijan Kolbe

Mučenik dobrotvornosti

U srpnju 1941. zatvorenik je uspio pobjeći iz Auschwitza. Kao odmazdu nacisti su odabrali deset muškaraca da umru od gladi. Jedan od njih je prasnuo u plač pri pomisli na svoju ženu i djecu.

Zatim se dogodio jedan od najdirljivijih činova u suvremenoj povijesti. Sveti Maksimilijan je istupio i zatražio da zauzme mjesto osuđenika. Priznao se kao katolički svećenik i njegov je zahtjev bio uslišen.

Dvije je tjedna držao ostale zatvorenike u bunker-četi uz molitve, himne i riječi nade sve dok 14. kolovoza 1941., nakon što je primio smrtonosnu injekciju.

Njegova žrtva je izvanredno utjelovljenje Isusovih riječi: «Nitko nema veću ljubav od ove: dati svoj život za svoje prijatelje.» (Ivan 15,13).

Kanonizacija svetog Maksimilijana Kolbea

Sveti Pavao VI. ga je beatificirao 1971. godine. Nakon toga, Sveti Ivan Pavao II. kanoniziran je od strane 10. listopada 1982., proglašavajući ga mučenik kariteta, izraz koji savršeno sažima smisao cijelog njezina života: voljeti do kraja.

Nazvao ga je «svetcem našeg uznemirenog stoljeća». Franciszek Gajowniczek (1901.–1995.), vojni narednik i pripadnik židovskog otpora u Poljskoj, do kraja života je ponavljao da je upravo zahvaljujući njemu izbjegao postati jedna od žrtava Holokausta.

¿Što nam danas može naučiti sveti Maksimilijan Kolbe? Njegova poruka i danas je izuzetno relevantna.

  1. Svetost se gradi na malim odlukama. Prije herojstva Auschwitza bilo je godina svakodnevne vjernosti: molitva, učenje, rad, služba i povjerenje u Boga.
  2. Evangelizacija zahtijeva kreativnost. Kolbe je prepoznao da je komunikacija glavni put za propovijedanje Evanđelja. Danas se taj izazov nastavlja u digitalnom svijetu.
  3. Marija nas uvijek vodi k Kristu. Njegova intenzivna predanost Mariji nikada nije bila puka sentimentalnost, nego konkretan način življenja Evanđelja u punini.
  4. Ljubav je jača od mržnje. Na mjestu gdje se činilo da je zlo nadvladalo, on je odgovorio potpunom predanošću. Njegov život pokazuje da kršćanska ljubav može preobraziti čak i najmračnije situacije.

Lik svetog Maksimilijana Kolbea podsjeća nas na golemu misiju svećeništva: donositi nadu tamo gdje se čini da je nema.

Njegov primjer i dalje nadahnjuje seminarište, biskupske i redovite svećenike diljem svijeta da svoju službu žive s predanošću, hrabrošću i dubokom zajedništvom s Kristom.

U CARF zaklada Znamo da je cjelovita, ljudska, duhovna i akademska formacija budućih svećenika ulaganje za cijelu Crkvu. Dobro obrazovani svećenici mogu postati, poput svetog Maksimilijana, instrumenti nade za tisuće ljudi, gdje god ih Bog pozove.

Sveti Maksimilijan Kolbe u enciklici Veličanstvena ljudskost od Leona XIV.

Svjedočanstvo svetog Maksimilijana Kolbea i danas nadahnjuje Crkvu. U svojoj prvoj enciklici, Veličanstvena ljudskost (2026), papa Lav XIV. navodi ga među «mučenici bratstva i pravde», uz svetog Oscara Romera i blaženog Enriquea Angelellija. Papež predstavlja ove svece kao ljude koji su, čak i u nehumanim uvjetima, uspjeli obraniti dostojanstvo svake osobe snagom Evanđelja.

Referenca nije slučajna. U dokumentu posvećenom promišljanju o ljudskom dostojanstvu i izazovima našeg vremena, Leo XIV. ističe svetog Maksimilijana Kolbea kao primjer kako prava veličina čovjeka ne leži u moći ili tehnologiji, nego u sposobnosti da se iz ljubavi daruje. Njegov život podsjeća nas da kršćansko bratstvo doseže svoj najviši izraz kada smo sposobni položiti svoje živote za druge, slijedeći Kristov primjer.

Carta Encíclica de Su Santidad León XIV Magnifica Humanitas
Potpis encikličkog pisma Njegove Svetosti Lava XIV., Veličanstvena čovječnost.

Molitva svetom Maksimilijanu Kolbeu

Sveti Maksimilijan Maria Kolbe,
vjerni svećenik i mučenik kariteta,
Nauči nas voljeti bez granica,
da položimo svoje potpuno povjerenje u Djevicu Mariju
i posvetiti naše živote služenju drugima.
To, slijedeći vaš primjer,
Naučimo odgovarati na zlo dobrotom.
i hrabro propovijedati Krista.
Amen.

Molitva 1 za primanje milosti

O Gospodine Isuse Kriste, koji si rekao: "Nitko nema veće ljubavi od ove, da položi život svoj za svoje prijatelje", po zagovoru svetog Maksimilijana Kolbea, čiji je život svjedočanstvo te ljubavi, molimo te da uslišiš naše molbe….

(pošaljite svoj zahtjev ovdje)

Kroz Miliciju Bezgrešne, koju je osnovao Maksimilijan, širio je gorljivu pobožnost Gospi po cijelom svijetu. Dao je svoj život za potpunog neznanca i volio je svoje progonitelje, čime nam je postavio primjer nesebične ljubavi prema svim ljudima, ljubavi nadahnute istinskom odanošću Mariji.

Daj nam, o Gospodine Isuse, da se i mi možemo u potpunosti i bez zadrške posvetiti ljubavi i službi naše Kraljice Nebesa, kako bismo bolje ljubili i služili svome bližnjemu, uzimajući za uzor tvoje ponizno sluge, svetog Maksimilijana. Amen.

Moli tri Zdravo Marijo i jednu Slava Ocu.
__________

Molitva 2 za primanje milosti

O, sveti Maksimilijan Marija! Vjerni sljedbeniču Malog Siromaha iz Asiza,
Ti koji si, nadahnut Božjom ljubavlju, proveo svoj život u neprekidnoj praksi herojskih kreposti i u svetim djelima apostolata, obrati svoj pogled na nas, tvoje štovatelje, koji polagamo svoju vjeru u tvoje zagovaranje.

Ti koji si, okupani u svjetlu Bezgrešne Djevice, privukao bezbrojne duše idealima svetosti, pozivajući ih na svaki oblik apostolata za pobjedu dobra i širenje Kraljevstva Božjega, podaj nam svjetlo i snagu da činimo dobro privlačeći mnoge duše ljubavi Kristovoj.

Ti koji si, savršenom oponašanjem božanskog Spasitelja, dosegao takav visok stupanj kariteta da si, u uzvišenom svjedočanstvu ljubavi, ponudio,
Dao si svoj život da spasiš brata u zatvoru; posreduj kod Gospodina za milost koju ti s pouzdanjem molimo:

(pošaljite svoj zahtjev ovdje)

I, nadahnuti istim žarom za dobrotvornost, možemo i mi, kroz vjeru i dobra djela, svjedočiti Kristu pred našom braćom i sestrama, kako bismo zajedno s vama dospjeli do blaženog viđenja Boga.
u svjetlu vječne slave. Amen.

Sveti Ignacije Loyolski: sveti koji nas je naučio kako razaznati Božji glas

31. srpnja Crkva slavi svetog Ignacija Loyolu, utemeljitelja Družbe Isusove i jednog od velikih majstora duhovnog života. Njegovo naslijeđe seže daleko izvan osnivanja redovničkog reda: Crkvi je ostavio metodu za učenje kako otkriti Božju volju usred svakodnevnog života.

U svijetu punom buke, teških odluka i neizvjesnosti, ignacijansko razlučivanje ostaje put do unutarnje slobode. Ono nije ni metoda za predviđanje budućnosti ni tehnika za rješavanje problema, nego put molitve koji nam pomaže prepoznati kako Bog djeluje u srcu svake osobe.

Tko je bio sveti Ignacije iz Loyole?

Sveti Ignacije iz Loyole rođen je 1491. godine u Loyoli. U mladosti je sanjao o vojnoj slavi i životu na dvoru. Sve se promijenilo 1521. godine, kada je teško ranjen topničkom kuglom dok je branio Pamplonu.

Njegova duga oporavka označila je prekretnicu u njegovom životu. Budući da nije imao viteških romana za zabavu, počeo je čitati Život Krista i nekoliko biografija svetaca koje su mu se našle na putu. Ta su čitanja u njegovoj glavi pokrenula ključno pitanje: zašto su ga neke misli ispunjavale dubokim osjećajem radosti, dok su mu druge donosile samo prolazno zadovoljstvo?

Ne shvaćajući to, kretao sam se putem koji će me dovesti do duhovnog rasuđivanja koje ću kasnije iznijeti u Duhovne vježbe.

Što je razboritost prema sv. Ignaciju?

Riječ «discernment» može se činiti složenom, ali sveti Ignacije ju je razumio na vrlo specifičan način: naučiti razlikovati unutarnje pokrete koji nas približavaju Bogu od onih koji nas udaljavaju od Njega.

Tijekom oporavka otkrio je da mu zamišljanje vojnih podviga donosi samo prolazno zadovoljstvo, dok mu razmišljanje o životu Krista ili primjeru svetaca ostavlja trajan osjećaj mira. To iskustvo postalo je polazišna točka za sva njegova duhovna učenja.

Godinama kasnije papa Franjo je ispričao upravo ovu epizodu kako bi ilustrirao kako je Ignacije naučio prepoznati razliku između prolazne radosti i istinskog utjehe, koja traje i usmjerava čitav život prema Bogu.

Audiencia general del papa Francisco en la Plaza de San Pedrod
Opća audijencija pape Franje na Trgu sv. Petra.

Utjeha i pustoš: dva ključna aspekta ignacijanske duhovnosti

Jedno od najpoznatijih učenja svetog Ignacija je razlikovanje duhovne utjehe i pustoši. Utjeha nije samo pitanje dobrog osjećaja. To je unutarnje iskustvo koje jača vjeru, povećava nadu, nadahnjuje nas na dublje ljubav i privlači nas bliže Bogu čak i usred teškoća.

Desolacija se, s druge strane, očituje kao unutarnja tama, očaj, gubitak nade ili odvraćanje od molitve. Sveti Ignacije je primijetio da su obje te stanja dio duhovnog puta. Važno je ne izbjegavati ih, nego naučiti ih prepoznati kako bismo mogli donositi slobodne odluke usmjerene prema dobru.

Duhovne vježbe: škola za otkrivanje Božje volje

Najpoznatiji ishod iskustva svetog Ignacija je Duhovne vježbe, djelo koje je gotovo pet stoljeća pomagalo milijunima ljudi da prodube svoj odnos s Kristom. To nije samo knjiga za čitanje. To je putovanje molitve, tišine, samopouzdavanja i promišljanja Evanđelja, koje nastoji urediti život prema Božjoj volji.

Krajnji je cilj naučiti slobodno odgovoriti na pitanje koje si svaki kršćanin u nekom trenutku postavlja: «Gospodine, što želiš od mene?».

Prosudba i zvanje

Svako zvanje proizlazi iz Božjeg poziva, ali također zahtijeva srce spremno slušati. Zato razlučivanje ima ključnu ulogu u formaciji onih koji osjećaju poziv u svećeništvo, u posvećeni život, u brak ili u bilo koji oblik kršćanske predanosti.

Slušanje Božjeg glasa zahtijeva tišinu, molitvu, duhovno vodstvo i čvrstu osnovu koja omogućuje razlikovanje vlastitih želja, vanjskih pritisaka i djelovanja Duha Svetoga.

Sveti Ignacije je shvatio da se važne odluke ne mogu donositi isključivo na temelju emocije trenutka. One zahtijevaju unutarnju slobodu koju samo Bog može podariti.

Vrlo relevantna lekcija za svećeničko formiranje

Ignacijanska duhovnost ostaje osobito vrijedna za formaciju svećenika i klerika.. Dobar pastor ne smije biti upoznat samo s naukom Crkve. On ili ona također mora naučiti slušati, koračati uz druge i pomoći im otkriti Božju volju u vlastitim životima.

Upravo zato je ljudsko, duhovno, intelektualno i pastoralno formiranje toliko važno. Crkva treba svećenike koji su sposobni rasuđivati i podučavati druge da rasuđuju.

Ovo je također jedan od razloga postojanja Zaklade CARF: raditi na osiguravanju da seminaristi, biskupijski svećenici i članovi redovnih zajednica iz cijeloga svijeta dobiju cjelovitu formaciju koja im omogućuje učinkovitije služenje Crkvi i ljudima koje im Bog stavlja na put.

Pronalaženje Boga u svemu

Možda je fraza koja najbolje sažima duhovnost sv. Ignacija jedna od najpoznatijih u ignacijanskoj tradiciji: pronalaženje Boga u svemu. To ne znači da je sve isto ili da svaka odluka automatski vodi k Bogu. To znači naučiti otkrivati njegovu prisutnost na poslu, unutar obitelji, tijekom studija, u službi drugima, kao i u teškim vremenima.

Ova perspektiva pretvara svakodnevni život u mjesto susreta s Kristom i pretvara svaki dan u novu priliku za odgovor na njegov poziv.

Iglesia de San Ignacio de Loyola
Crkva svetog Ignacija Loyolskog u Rimu.

Sveti Ignacije i dalje nas uči kako slušati Boga.

Više od pet stoljeća nakon svoje konverzije, sveti Ignacije iz Loyole i dalje pomaže milijunima kršćana da donose odluke sa slobodom, mirom i pouzdanjem. Njegovo nas nasljeđe podsjeća da Bog i dalje govori ljudskom srcu. Ali da bismo čuli njegov glas, potrebna nam je tišina, molitva, formacija i iskrena želja za traženjem istine.

U društvu punom distrakcija i stalne žurbe, ignacijansko razlučivanje ostaje poziv da zastanimo, pogledamo u sebe i ponizno upitamo: «Gospodine, što želiš od mene?». To je pitanje koje može promijeniti život. Baš kao što je zauvijek promijenilo život tog ranjenog vojnika, koji je potom postao jedan od velikih svetica Crkve.

Što je prosuđivanje? Riječi pape Franje o razlučivanju.

Draga braćo i sestre:

Danas započinjemo novu seriju kateheza: završili smo Katekizacija o starosti, sada započinjemo novu seriju na temu prosudba.

Prosuđivanje je važan proces koji se tiče svih nas, jer su izbori bitan dio života. Prosuđivanje odluka. Biramo što jesti, što nositi, studijski program, posao, vezu. U svemu tome oblikujemo putovanje našeg života, a naš odnos s Bogom također se ostvaruje.

U Evanđelju Isus govori o razlučivanju koristeći slike iz svakodnevnog života; na primjer, opisuje ribara koji odabire dobre ribe i odbacuje loše; ili trgovca koji zna prepoznati, među mnogim biserima, onaj najveće vrijednosti. Ili čovjek koji, dok ore polje, pronađe nešto što se ispostavi blagom (usp. Gorje 13,44-48).

U svjetlu ovih primjera, prosuđivanje se čini vježbom u obavještajne službe, i također od vještina i također od hoće, kako biste maksimalno iskoristili povoljjan trenutak: to su uvjeti za donošenje dobre odluke. Potrebna je inteligencija, vještina, ali i odlučnost da biste donijeli dobru odluku. 

Postoji i nužan trošak da bi prosuđivanje zaživjelo u praksi. Kako bi svoj posao obavljao što bolje, ribar uzima u obzir umor, duge noći na moru i odbacivanje dijela ulova, prihvaćajući gubitak dobiti radi onih za koje je ulov namijenjen. Trgovac biserima ne oklijeva potrošiti sve da bi kupio taj biser; isto tako i čovjek koji je naišao na blago. To su neočekivane i nepredviđene situacije u kojima je ključno prepoznati važnost i hitnost odluke koja se mora donijeti. 

Svatko mora donositi vlastite odluke; nema nikoga tko bi ih donosio umjesto nas. U bilo kojem trenutku odrasli, budući da su slobodni, mogu potražiti savjet ili razmisliti, ali odluka je njihova; ne možete reći: «Izgubio sam ovo jer su moj muž, moja žena ili moj brat odlučili»: ne! Morate odlučiti sami; svatko mora odlučiti, i zato je važno znati raspoznatiDa biste donijeli pravu odluku, morate biti u stanju razlučiti.

Evanđelje sugerira još jedan važan aspekt razlučivanja: uključuje emocije. Onaj tko je pronašao blago nema poteškoća prodati sve, toliko je velika njegova radost (usp. Gorje 13,44). 

Izraz koji je upotrijebio evanđelist Matej To ukazuje na vrlo posebnu vrstu radosti, onu koju nijedno ljudsko iskustvo ne može pružiti; i doista se pojavljuje u vrlo malo drugih odlomaka Evanđelja, koji svi upućuju na susret s Bogom. 

To je radost mudraca kada, nakon dugog i napornog putovanja, ponovno vide zvijezdu (usp. Gorje 2:10); to je radost žena koje se vraćaju od praznog groba nakon što su čule anđeosku objavu Uskrsnuća (usp. Gorje 28.8). To je radost onih koji su pronašli Gospodina. Donošenje dobre odluke, ispravne odluke, uvijek vas vodi do te konačne radosti; možda ćete usput morati podnijeti malo nesigurnosti, promisliti i tražiti, ali na kraju ispravna odluka donosi radost.

U Posljednji sud, Bog će nam podariti razboritost – veliku razboritost. Slike poljoprivrednika, ribara i trgovca primjeri su onoga što se događa u Kraljevstvu nebeskom, Kraljevstvu koje se otkriva u običnim životnim djelima, koja od nas zahtijevaju da zauzmemo stav. 

Zato je toliko važno znati razlučiti: veliki izbori mogu proizaći iz okolnosti koje na prvi pogled djeluju neznatno, a koje se ispostave odlučujućima. Na primjer, razmotrimo prvi susret Andrije i Ivana s Isusom, susret koji je nastao iz jednostavnog pitanja: «Rabi, gdje stanuješ?» — «Dođite i vidite» (usp. Jn (1:38–39), kaže Isus. Vrlo kratak razgovor, ali to je početak promjene koja će, korak po korak, oblikovati čitav život. Godinama kasnije evanđelist će se prisjetiti tog susreta koji ga je zauvijek promijenio; također će se sjetiti vremena: «Bilo je oko četiri sata poslijepodne» (r. 39). Bio je to trenutak kada su se vrijeme i vječnost susreli u njegovu životu. 

U dobroj i pravoj odluci Božja volja susreće našu volju; sadašnji put susreće vječni. Donijeti pravu odluku, nakon procesa razlučivanja, znači ostvariti taj susret: vrijeme s vječnim.

Stoga su znanje, iskustvo, naklonost i volja neki od bitnih elemenata prosuđivanja. Tijekom ovih katehetskih susreta razmotrit ćemo i druge koji su jednako važni.

Prosudba – kao što sam rekao – uključuje a napor. Prema Bibliji, život koji trebamo živjeti nije nam predan gotov: ne! Moramo stalno donositi odluke u skladu s okolnostima kako se pojavljuju. Bog nas poziva da odvagnemo svoje mogućnosti i donesemo izbore: stvorio nas je slobodnima i želi da iskoristimo svoju slobodu. sloboda. Stoga je rasuđivanje naporan.

Često smo doživjeli ovo iskustvo: odabrali smo nešto što nam se činilo dobrim, samo da bismo na kraju otkrili da to nije bilo tako. Ili znamo što nam je zaista najbolje, a ipak ne uspijemo to odabrati. 

Za razliku od životinja, ljudi mogu griješiti; mogu odabrati da ne donesu pravu odluku. Biblija to pokazuje već na svojim prvim stranicama. Bog čovjeku daje jasnu uputu: ako želiš živjeti, ako želiš uživati u životu, sjeti se da si stvorenje, da nisi mjerilo dobra i zla i da će tvoji izbori imati posljedice – za tebe, za druge i za svijet (usp. General 2:16–17); možeš zemlju pretvoriti u veličanstveni vrt ili je pretvoriti u pustinju smrti. 

Osnovna lekcija: nije slučajnost da je ovo prvi dijalog između Boga i čovjeka. Dijalog ide ovako: Gospodin daje zadatak – "Morate učiniti ovo i ono" – a čovjek, na svakom koraku koji poduzme, mora razlučiti koju odluku donijeti. Razlučivanje je razmišljanje uma i srca koje moramo poduzeti prije donošenja odluke.

Prosuđivanje je iscrpljujuće, ali nužno za život. Zahtijeva da upoznam sebe, da znam što mi je dobro ovdje i sada. Iznad svega, zahtijeva a sinovanski odnos s Bogom. Bog je naš Otac i ne ostavlja nas same; uvijek je spreman savjetovati nas, ohrabrivati nas i dočekati nas. 

Ali on nikada ne nameće svoju volju. Zašto? Zato što želi biti voljen, a ne strahovan. A Bog također želi da budemo djeca, a ne robovi: slobodna djeca. A ljubav se može živjeti samo u slobodi. 

Da bi naučio živjeti, moraš naučiti voljeti, a da bi to učinio, moraš razlučiti: Što mogu učiniti sada, suočen s ovim izborom? Neka to bude znak veće ljubavi, veće zrelosti u ljubavi. 

Molimo se da nas Duh Sveti vodi! Pozivajmo Ga svaki dan, osobito kad trebamo donijeti odluke. Hvala vam.

Zašto je razboritost bitna u formaciji svećenika

Papa Franjo je razboritost definirao kao čin koji se tiče svake osobe, jer je svaki život oblikovan odlukama koje određuju vlastiti put. Ne radi se samo o odabiru između dobra i zla, nego o prepoznavanju, uz Božju pomoć, onoga što je najvjerniji odgovor na poziv koji On upućuje svakome od nas. Discerniranje je, u konačnici, učenje tumačiti vlastiti život u svjetlu Duha Svetoga.

Ova sposobnost je osobito važna u formaciji svećenika. Prije nego što počne pratiti druge na njihovom putu vjere, seminarist mora naučiti slušati Božji glas u vlastitom životu. Svećenički poziv ne proizlazi iz prolaznog poriva ili osobnog projekta, nego iz susreta ljudske slobode i Božje ljubavi. Zato je potrebno vrijeme, molitva, tišina i duhovno vodstvo kako bi se pomoglo protumačiti ono što se događa u srcu.

Prosuđivanje, objašnjava papa Franjo, uključuje cijelu osobu: pamćenje, razum, volju i emocije. Poznavanje sebe nužno je za prepoznavanje načina na koji Gospodin djeluje i za osiguravanje da buka, žurba ili vlastiti interesi ne utišaju njegov glas.

U tom procesu molitva ima neprocjenjivu ulogu. Ona nije tek trenutak osobne kontemplacije, već prostor u kojem budući svećenik njeguje prijateljstvo s Kristom. Što je to prijateljstvo dublje, to je lakše prepoznati što vodi Evanđelju i razlikovati ga od onoga što od njega odvodi. Raspoznavanje ne traži automatske odgovore, već unutarnji pogled sposoban otkriti Božju prisutnost čak i u najobičnijim okolnostima.

Sveti Ignacije Loyolski je tu istinu spoznao iz vlastitog iskustva. Otkrio je da ne ostavljaju sve misli isti trag u srcu: neke donose trenutačno zadovoljstvo koje brzo blijedi, dok druge donose duboki mir, trajnu radost i veću želju za ljubavlju i služenjem. Učenje prepoznavanja tih unutarnjih pokreta ostaje jedno od najvrjednijih učenja ignacijanske duhovnosti i temeljni alat za formaciju onih koji će postati pastiri Crkve.

Zato Crkva pridaje toliku važnost cjelovitoj formaciji seminarista. Izvrsno akademsko obrazovanje nije dovoljno; potrebno je njegovati i srce kako bi svećenik mogao slobodno slušati Božju volju i kasnije pomagati drugima da je otkriju. Pastor koji je naučio razlučivati moći će pratiti mladu osobu koja traži svoje zvanje, bračni par suočen s poteškoćama ili nekoga tko želi ponovno otkriti svoju vjeru.

Misija Zaklade CARF savršeno se uklapa u ovaj kontekst. Podržavajući ljudsko, duhovno, intelektualno i pastoralno formiranje klerika, biskupijskih svećenika i redovnika iz cijelog svijeta, pomaže osigurati da Crkva ima dobro pripremljene pastire, sposobne vjerno naviještati Evanđelje i pratiti svaku osobu u razlučivanju poziva koji im Bog upućuje.