Krštenje male djece odluka je koju mnogi katolički roditelji prihvaćaju prirodno, iako neke obitelji danas radije čekaju dok njihova djeca ne budu dovoljno stara da sama odluče. Pitanje se čini razumnim: ako krštenje duboko obilježava nečiji život, ne bi li to trebao biti slobodan izbor kada dosegnu dovoljnu zrelost?
Međutim, Crkva od najranijih stoljeća brani krštenje dojenčadi kao Božji dar i početak kršćanskog života. Mnogi roditelji ne smatraju da krštenje njihove djece ograničava njihovu slobodu, već im od samog početka nudi milost, vjeru i pripadnost Crkvi.
Postoje mnoge odluke koje roditelji donose bez čekanja da se posavjetuju sa svojom djecom, o stvarima koje će odlučujuće utjecati na njihove živote.
Brinu se da im osiguraju hranu, odjeću, toplinu i ljubav prije nego što budu dovoljno stari da razumiju, a da to nisu slobodno tražili, ali to je bitno za njihov opstanak. Ali oni također čine stvari, osim što zadovoljavaju osnovne potrebe za preživljavanje, koje će odlučno utjecati na njihove temeljne životne izbore.
Razmotrimo, na primjer, čin obraćanja njima na određenom jeziku. Usvajanje materinjeg jezika odluka je koju donose roditelji i koja će oblikovati način izražavanja njihove djece, njihove najdublje kulturne korijene, pa čak i vrlo specifičnu perspektivu o njihovom pristupu stvarnosti.
Nijedan razuman roditelj ne bi odlučio da neće razgovarati sa svojim djetetom dok ne odraste, ne čuje nekoliko jezika i ne može samo odlučiti koji želi naučiti. Jezik je ključni kulturni element u ljudskom razvoju, a odgađanje njegovog usvajanja do odrasle dobi ozbiljno bi naštetilo intelektualnom razvoju djeteta.
Ali ima li odluka o krštenju i početku odgoja djece u vjeri ikakve sličnosti s razgovorom s djecom na njihovom jeziku?
Osoba bez vjere, koja ne razumije postojanje Boga, Njegovu dobrotu, Njegov način djelovanja u svijetu i ljudima, i koja nije svjesna dublje stvarnosti krštenja, mislit će da je to nebitno, da je jezik bitan, ali vjera nije. Ali to ne znači da je njihova procjena razumna; radije, ona proizlazi iz njihovih kulturnih nedostataka, ili čak predrasuda, koje ih sprječavaju da rasuđuju sa svim činjenicama.
Stoga, kako bi se racionalno riješili svi čimbenici uključeni u ovo pitanje Bitno je prvo razumjeti što podrazumijeva primanje krštenja, a zatim procijeniti situaciju.
«...Sveto krštenje je temelj cijelog kršćanskog života, vrata životu u Duhu i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima...» Katekizam Katoličke Crkve.
Bog je za svako ljudsko biće osmislio ljubavnu priču koja se postupno razvija tijekom života. Kako njegujemo bliski odnos s Njim, ta će se priča otkriti i oblikovati. A prvi korak prema tome da ta bliskost bude učinkovita jest krštenje.
Kršćanska vjera smatra Krštenje kao temeljni sakrament, budući da je preduvjet za primanje bilo kojeg drugog sakramenta. Sjedinjuje nas s Isusom Kristom, suobličujući nas Njemu u Njegovoj pobjedi nad grijehom i smrću.
U davna vremena krštenje se provodilo uranjanjem. Osoba koja se krstila bila je potpuno uronjena u vodu. Baš kao što je Isus Krist umro, bio pokopan i uskrsnuo, novi kršćanin simbolično je ulazio u vodenu grobnicu kako bi se očistio od grijeha i njegovih posljedica te se ponovno rodio u novi život.
Krštenje je, zapravo, sakrament koji nas sjedinjuje s Isusom Kristom, uvodeći nas u njegovu spasenjsku smrt na križu i stoga Oslobađa nas od moći istočnog grijeha i svih osobnih grijeha., i omogućuje nam da s njim uzdignemo u vječni život. Od trenutka primanja, sudjelujemo u božanskom životu kroz milost, koja nam pomaže rasti u duhovnoj zrelosti.
U krštenju postajemo udovi Tijela Kristova, braća i sestre našeg Spasitelja i djeca Božja.
Oslobođeni smo od grijeha, spašeni od vječne smrti i od tog trenutka predodređeni za život radosti među otkupljenima. «Krštenjem je svako dijete primljeno u krug prijatelja koji ga nikada neće napustiti, ni u životu ni u smrti. Taj krug prijatelja, ova Božja obitelj u koju je dijete integrirano od tog trenutka, prati ga neprestano, čak i u danima tuge, u mračnim noćima života; pružit će mu utjehu, mir i svjetlo» (Benedikt XVI., 8. siječnja 2006.).
"Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mt 28,19)
«Krštenje nas čini 'vjernima' - vjernima, riječ koja, kao i ona druga,"svetih —"Sveci", tako su se prvi Isusovi sljedbenici međusobno nazivali, a to se koristi i danas: govorimo o »vjernicima“ Crkve. — Razmislite o tome!“ (Kovačnica, 622).
Ova praksa datira iz davnih vremena. Kad su prvi kršćani primili vjeru i bili svjesni velikog dara od Boga koji su primili, nisu htjeli lišiti svoju djecu tih blagodati.
Crkva i dalje održava praksu krštenja dojenčadi iz jednog temeljnog razloga: Prije nego što odaberemo Boga, On je već odabrao nas.. On nas je stvorio i pozvao da budemo sretni. Krštenje nije teret; naprotiv, to je milost, nezasluženi dar koji primamo od Boga.
Od najranijih stoljeća, kršćanski roditelji primjenjivali su zdrav razum. Kao što majka nije dugo razmišljala hoće li dojiti svoje novorođenče, već ga je hranila kada mu je to bilo potrebno, kao što su ga prali kada je bio prljav, oblačili ga i grijali kako bi ga zaštitili od hladnoće, kao što su mu razgovarali i pokazivali mu ljubav.
Na taj su mu način pružili i najbolju pomoć koja je svakom ljudskom biću potrebna za puni razvoj života: čistoću duše, Božju milost, veliku nadnaravnu obitelj i otvorenost Božjem jeziku, kako bi, kada se probude njegova osjetljivost i inteligencija, mogao promatrati svijet svjetlom vjere, onim što omogućuje spoznaju stvarnosti kakva jest.
Kršćanin se osjeća ucijepljenim u Krista po krštenju; osnaženima da se bore za Krista po potvrdi; pozvani da djeluju u svijetu sudjelovanjem u Kristovoj kraljevskoj, proročkoj i svećeničkoj službi; sjedinjeni s Kristom po euharistiji, sakramentu jedinstva i ljubavi. Stoga, poput Krista, mora živjeti okrenut prema drugima, gledajući s ljubavlju na svakoga pojedinog oko sebe, pa čak i na cijelo čovječanstvo.
Vjera nas vodi da prepoznamo Krista kao Boga, da ga vidimo kao našeg Spasitelja, da se s Njim poistovjetimo, djelujući kao što je On djelovao. Uskrsli, nakon što je otklonio sumnje apostola Tome pokazujući mu svoje rane, usklikne: "Blago onima koji nisu vidjeli, a ipak su vjerovali.".
Ovdje, kako komentira sveti Grgur Veliki, o nama se govori na poseban način, jer duhovno posjedujemo Onoga kojega nismo vidjeli tjelesno. O nama se govori, ali pod uvjetom da su naši postupci u skladu s našom vjerom. Samo oni koji svoja uvjerenja primjenjuju u svojim djelima istinski vjeruju. Stoga, o onima koji nemaju ništa od vjere osim riječi, sveti Pavao kaže: ispovijedaju da poznaju Boga, ali ga djelima niječu.
Nije moguće odvojiti Kristovo biće kao Bogočovjeka od njegove uloge Otkupitelja. Riječ je postala tijelom i došla na zemlju. spasiti sve ljude, ...da spasimo sve ljude. S našim osobnim bijedama i ograničenjima, mi smo drugi Kristi, sam Krist, također pozvan služiti svim ljudima.
Nužno je da ova zapovijed, koja će ostati nova kroz vijekove, odjekuje uvijek iznova. Ljubljeni, piše sveti Ivan, ne pišem vam novu zapovijed, nego staru, koju ste primili od početka; stara zapovijed je božanska riječ koju ste čuli. Ali kažem vam: zapovijed o kojoj govorim nova je i istinita u sebi i u vama. Jer tama je prošla, a istinsko svjetlo već svijetli. Tko tvrdi da je u svjetlu, a mrzi brata svoga, još je u tami. Tko ljubi brata svoga, u svjetlu ostaje i u njemu nema sablazni.
Naš Gospodin je došao donijeti mir, dobru vijest, život, svim ljudima. Ne samo bogatima, niti samo siromašnima. Ne samo mudrima, niti samo naivnima. Svima. Našoj braći i sestrama, jer smo svi braća i sestre, budući da smo djeca istoga Boga Oca. Postoji, dakle, samo jedna rasa: rasa djece Božje. Postoji samo jedna boja: boja djece Božje. I postoji samo jedan jezik: onaj koji govori srcu i umu, bez buke riječi, već nam otkriva Boga i čini da volimo jedni druge.
• Posljednji tekst koji pripada točki 106 knjige Krist prolazi od svetog Josemarije, u poglavlju 'Krist prisutan u kršćanima'. Poveznica: https://escriva.org/es/es-cristo-que-pasa/106/
Članak objavljen na http://dialogosparacomprender.blogspot.com/
Gospodin Francisco Varo PinedaDirektor istraživanja na Sveučilištu Navarra. Predavač Svetog pisma na Fakultetu teologije.
Sadržaj
carf@fundacioncarf.orgFiksni telefon: +34 914 029 082Mobitel: +34 638 078 51145 Conde de Peñalver.
