U osnivačkom dokumentu Anglikanski ordinariati, uspostavljen za one koji žele punu zajednicu s Katoličkom crkvom (usp. Benedikt XVI., Apostolska konstitucija. Skupinama anglikanaca, (, 2009), uspostavlja svoju moć da «očuvati unutar Katoličke Crkve duhovne, liturgijske i pastoralne tradicije Anglikanske zajednice». Ovaj identitet prepoznaje se kao «dragocjeni dar» namijenjen hranjenju vjere njegovih članova i kao duhovno blago koje treba podijeliti sa cijelom crkvenom zajednicom (vidi odjeljak III).
Prije nešto više od mjesec dana, Dikasterij za nauk vjere Pozvao je biskupe zadužene za te ordinariate da u pisanom obliku izlože svoja iskustva o tome kako su primili i integrirali one elemente – i kulturne i vjerske – koji potječu iz anglikanske tradicije. Njihov je odgovor sada objavljen (vidi. Karakteristike anglikanske baštine kako se prakticira u ordinariatima uspostavljenima apostolskom konstitucijom “Anglicanorum Coetibus”, 24. ožujka 2016.
Biskupi su izjavili da su, unatoč udaljenostima između sebe i raznim mjestima u kojima djeluju (kao što su Engleska i Škotska, Orlando, Australija i Mikronezija), svjesni da dijele suštinsku identitetsku zajednicu (osnovni zajednički identitet). «Ovaj zajednički identitet ima svoje korijene u zajedničkom putovanju za Kristom, koje ih je dovelo do punog zajedništva s Katolička crkva».
Zato oni razumiju da su, pridruživši se Katoličkoj crkvi, sa sobom donijeli ono što Već 1970. godine papa Pavao VI. opisao ga je kao «vrijednu baštinu pobožnosti i običaja».» koji Crkva, kao što smo vidjeli, prepoznaje kao dragocjen dar ne samo za njih, nego i za dijeljenje s drugim katolicima.
Još u lipnju 2024., kardinal Víctor Fernández, govoreći iz Westminsterske katedrale (glavne katoličke katedrale u Engleskoj i Walesu), skrenuo je pozornost na vrijednost ovih ordinariata iz perspektive inkulturacije:
«Postojanje Ordinariata […] odražava duboku i lijepu stvarnost koja se tiče prirode Crkve i inkulturacije Evanđelje, kao bogat dio engleske baštine. Jer je Crkva jedna, i Evanđelje je jedno, ali u procesu inkulturacije Evanđelje se izražava u raznim kulturama. Na taj način Crkva poprima novo lice […] U tom procesu Crkva ne samo da daje, nego se i obogaćuje. Jer, kako je učio Sveti Ivan Pavao II., "svaka kultura nudi pozitivne vrijednosti i načine života koji mogu obogatiti način na koji se Evanđelje propovijeda, razumije i živi" (Apostolska pobudnica. Crkva u Oceaniji, 2001, 16)».
Ordinariat, prefekt Dikasterija za nauk vjere, nadalje je izjavio da je konkretan izraz te stvarnosti: «U slučaju Ordinariata katolička vjera prilagođava se lokalnoj kulturi među ljudima koji su živjeli Evanđelje u kontekstu Anglikanske zajednice. Ulaskom u punu zajednicu s Katoličkom crkvom, ona je obogaćena. Stoga možemo reći da svaki ordinariat predstavlja jedno od lica Crkve, koje u ovom slučaju obuhvaća određene elemente bogate povijesti anglikanske tradicije: elemente koji se sada proživljavaju u punini katoličkog zajedništva.
Kao što smo rekli, najnovije poglavlje ove priče je popis koji su sastavili biskupi anglikanskih ordinariata, u kojem navode karakteristike koje smatraju prepoznatljivim obilježjima svog duhovnog i pastoralnog naslijeđa. Te karakteristike identificiraju u sedam stavaka, koje, kao što se može vidjeti, nude zanimljive prijedloge za obrazovanje u vjeri unutar Katoličke Crkve u cjelini (vidi. Karakteristike, (citirani dokument). Ove karakteristike, kao što ćemo vidjeti, uvelike su povezane sa sv. Ivanom Henryjem Newmanom – s njegovim životom i njegovim putovanjem prema Katoličkoj crkvi.
Sudjelovanje, tradicija, ljepota
1. Jedinstveni “crkveni etos”. To je oblik crkvene prakse koji se odlikuje «širokim sudjelovanjem i klera i laika u životu i upravljanju Crkvom». Ova kultura, objašnjavaju oni, «je po svojoj biti savjetodavna i suradnička». Također se odlikuje sposobnošću da primi one koji žele ući u katoličku zajednicu «pri čemu se čuva jedinstvenost njihove duhovne povijesti».
Štoviše, «usredotočuje se na živi osjećaj tradicije koja nastoji ostati vjerna onome što je preneseno, istovremeno priznajući mjesto koje zauzima organski razvoj». Kao što se može vidjeti, to su načela i kriteriji koji se također primjenjuju na obrazovanje u vjeri, u onoj mjeri u kojoj definiraju stil aktivnog sudjelovanja u životu i poslanju Crkve.
2. Evangelizacija kroz ljepotu. Drugo, oni naglašavaju «važnost ljepote, ne kao cilj samog sebe, nego u onoj mjeri u kojoj ima moć dovesti nas k Bogu; stoga posjeduje urođenu evanđeosku moć». Iz tog razloga se «božanska služba, sveta glazba i sveta umjetnost» razumiju i kao sredstva koja nas vode u zajedništvo s Bogom i kao instrumenti misije.
«Ljepota koju prenose namijenjena je privući ljude i zajednice u potpuno sudjelovanje, tijelom i dušom, u djelu Spasitelja, koji je ‘lik Boga nevidljivoga’ (Kol 1,15) i ‘sjaj slave [Oca]’ (Heb 1,3).» Doista, liturgija i umjetnost izražaji su “puta ljepote” koji se sada smatraju bitnima za obrazovanje u vjeri. To obrazovanje uključuje, uz intelektualni aspekt, estetsko i duhovno iskustvo koje olakšava susret s Božjom Istinom i Ljubavlju.
Liturgija, život i društvena dimenzija
3. Izravno pružanje pomoći siromašnima: «U ordinariatima», ističu njihovi biskupi, «ljepota bogoslužja i svetost života odražavaju se u konkretnim stvarnostima susjedstva." To se shvaća kao odraz duboko utjelovljene teologije, koja nas poziva da prijeđemo izvan božanskog bogoslužja i potražimo Isusa među siromašnima i potrebitima (usp. Mt 25,40). Kao praktičan primjer navode činjenicu da "mase koje su se okupile na ulicama Birminghama na sprovodu sv. Ivana Henryja Newmana nisu bile ondje samo zbog njegova znanja, nego i zato što je bio svećenik koji je brinuo o njihovim potrebama.
To je točno, jer nas Utjelovljenje vodi da poštujemo dostojanstvo svake osobe i da se angažiramo u društvenoj dimenziji evangelizacije. A to se mora poticati kroz obrazovanje, u svim okruženjima i među ljudima svih uzrasta.
4. Pastoralna kultura. Pod ovim naslovom oni podrazumijevaju «pastoralnu kulturu u kojoj su božanska služba i svakodnevni život duboko povezani». Drugim riječima, potiče se povezanost između liturgije i života. U ovom slučaju to se odnosi posebno na «liturgijski, gotovo monaški ritam, nadahnut engleskom duhovnom tradicijom». Zajedničko izgovaranje Božanskog ureda, shvaćeno kao molitva cijelog Božjeg naroda (usp. Ps 119,164; Ef 5,19), smatraju bitnim za to. [usp. Sakramentum koncilium, 100).
I oni navode da to definira kako «izgraditi i održavati župne zajednice». Doista, to obogaćuje obrazovanje u vjeri, koje je obrazovanje u vjeri koja se ispovijeda i slavi, živi i izražava u molitvi i hvali Bogu, zajedno sa služenjem svima.
Obitelj i obrazovanje
5. Obitelj i domaća crkva. Još jedan aspekt na koji su biskupi stavili poseban naglasak jest važnost obitelji i njezina uloga kao «kućne crkve» (usp. Svjetlo naroda, 11) Zapravo su istaknuli da je svetište u Walsinghamu (posvećeno Djevici Mariji kao zaštitnici Engleske) poznato kao “britansko Nazaret”. Baš kao što je Nazaret, prema svetom Papi Pavlu VI., ‘škola Evanđelja’ (usp. Govor, (5. siječnja 1964.), gdje učimo promatrati, slušati, meditirati i razumjeti misterij Sina Božjega unutar Svete Obitelji; jednako tako, kršćanski je dom prvo mjesto gdje se vjera uči i živi.
U središtu svega ovoga leži «vrijednost sakramenta braka i uloga roditelja kao prvih učitelja vjere svoje djece» (usp. Deklaracija. Najvažnije u obrazovanju, 3). Zato ordinariati podržavaju roditelje u ovoj svetoj odgovornosti prenošenja vjere na njihovu djecu (usp. Ponovljeni zakon 6,6–7; Joil 1,3) i prate obitelji dok zajedno rastu u Kristu.
Štoviše, «ova vizija vodi organskom pristupu obuka »koja se usredotočuje na župu i obitelj te koja daje prednost stalnoj intelektualnoj formaciji svih članova Tijela Kristova'. Sve to izravno utječe na obrazovanje vjere.
Pisanje, propovijedanje i briga o sebi
6. Sveto pismo i propovijedanje: Ovi su biskupi također istaknuli da njihovo naslijeđe uključuje «čvrstu tradiciju propovijedanja utemeljenu na Svetom pismu, prepoznajući da je intelektualno hranjenje ljudi sastavni dio hranjenja njihovih duša (usp. Mt 4,4)». Ovdje se ponovno pojavljuje tema ljepote: «Susret s Kristom u sjaju liturgije i u navještaju Riječi ne treba shvaćati kao odvojene stvarnosti, nego kao dva dimenzija istog susreta» (Sakramentum Koncilium 7, 48–51 i Katekizam Katoličke Crkve (1088 i 1346).
Dodaju da se u zajednicama Ordinariata to živi «na čvrstim temeljima Tradicije (posebno u crkvenim ocima) i uz cijenjenje uloge razuma u skladu s vjerom i u njezinoj službi». Ovaj odnos između Svetog pisma i propovijedanja u liturgijskom kontekstu povezuje se s tradicionalnom temom “dva stola”: Riječ (the Biblija, osobito Evanđelja i molitva) i Euharistija.
7. Duhovno vodstvo i sakramenat pokore. Na kraju su objasnili da su naslijedili cijenjenje važnosti duhovnog vodstva i sakramenta pokore kao elemenata «skrbi za duše koja daje prednost posvećivanju vremena svakoj osobi i praćenju u njihovom susretu s Kristom, Dobrim Pastirom (usp. Iv 10,11–16; Lk 15,4–7)».
Utjelovljenje, obrazovanje i misija
U završnim odlomcima ovog dokumenta Dikasterij za nauk vjere navodi da «ako se sve ove značajke uzmu u cjelini, može se cijeniti koliko je misterij Utjelovljenja temeljan za baštinu očuvanu unutar Ordinariata. Dostojanstvo svake osobe, uloga ljepote, bogatstvo liturgijskog izražavanja, briga za siromašne i poštovanje prema obiteljskoj crkvi – sve proizlazi iz istog izvora».
Ovaj font je «eSin Božji, naš jedini Spasitelj (usp. Djela 4,12) i Posrednik pred Ocem (usp. 1. Timoteju 2,5), koji, utjelovivši se među nama (usp. Ivan 1,14), trpeći za nas (usp. 1. Petrova 2,21) i uskrsnuvši od mrtvih, otvorio nam je put ‘da i mi hodamo u novosti života’ (Rimljanima 6,4).».
Konačno – kao što se moglo naslutiti iz prethodnog – u onoj mjeri u kojoj ovo naslijeđe predstavlja način prihvaćanja i življen vjere, «svećenstvo i vjernici Ordinariata priznaju da je to živa stvarnost, koja gleda u budućnost prenoseći vjeru na nadolazeće generacije (usp. Ps 22,30–31; 78,4–7; 102,18)». To je doista tako, a središnji aspekt tog prenošenja vjere jest obrazovanje, bilo u obitelji, u školi (vjeronauk u školi) ili kroz katehezu i kršćansko oblikovanje u župama i crkvenim pokretima itd.
Biskupi ovih ordinarijata zaključuju da im ovo naslijeđe ne samo da pruža sredstva za primanje zajednica i pojedinaca u punu zajednicu, nego i da «nastavlja oblikovati njihovo posebnu sudjelovanje u poslanju Crkve dok gledaju u budućnost», organski rastući i nudeći «jedinstven odraz lica Crkva i osobit doprinos živom bogatstvu njegova identiteta kao ‘jedne, svete, katoličke i apostolske’.
Sadržaj
Gospodin Ramiro Pellitero Iglesias, predavač pastoralne teologije na Fakultetu teologije Sveučilišta u Navarri.
Objavljeno u Crkva i novo evanđelje.
Slike generirane pomoću umjetne inteligencije.
carf@fundacioncarf.orgFiksni telefon: +34 914 029 082Mobitel: +34 638 078 51145 Conde de Peñalver.
