Križ, Duh Sveti i Crkva

Unutarnji život kršćanina poistovjećuje se s njegovim odnosom s Kristom.. Pa dakle, ovaj život prolazi kroz Crkvu i obrnuto: naš odnos s Crkvom nužno prolazi kroz naš osobni odnos s Kristom. U ovom tijelu Kristovom svi udovi moraju postati poput Krista "dok se Krist ne oblikuje u njima" (Gal 4,9).

Zato, kako kaže Drugi vatikanski koncil i Katekizam Katoličke Crkve, "Integrirani smo u otajstva njegova života (...), sjedinjeni smo s njegovim patnjama kao tijelo s glavom. Trpimo s njim da bismo s njime bili proslavljeni» (Lumen gentium, 7; KKC 793).

Ujedinjeni u Mističnom Tijelu po Duhu Svetome

Tajna Kristova križa, a s njim i kršćansko značenje patnje, osvjetljava se kada uzmemo u obzir da nas Duh Sveti ujedinjuje u Mističnom Tijelu (Crkvi). Do te mjere da će svaki kršćanin jednog dana moći reći: "Ja sada u svom tijelu dopunjavam ono što nedostaje Kristovim mukama za tijelo njegovo, to jest Crkvu" (Kol 1,24). I to kako bih pratio Gospodina u njegovoj dubokoj i potpunoj solidarnosti koja ga je dovela do umiranja za nas, kao zadovoljštinu i pomirenje za grijehe svih ljudi svih vremena.

Sveti Edith Stein

Židovka, filozofkinja, kršćanka, časna sestra, mučenica, mističarka i suzaštitnica Europe. Vjerovala je da čovjek prirodno bježi od patnje. Oni koji uživaju u patnji mogu to činiti samo na neprirodan, nezdrav i destruktivan način.

Festival od Sveta Edita Stein, čije je svjedočanstvo o prelasku iz judaizma u katoličanstvo dirnulo tisuće vjernika.

I piše: "Samo netko čije je duhovno oko otvoreno za nadnaravne veze svjetskih događaja može željeti pomirenje; ali to je moguće samo s ljudima u kojima živi Duh Kristov, koji primaju njegov život, moć, značenje i vodstvo kao članovi glave" (E. Stein, Werke, XI, L. Gelber i R. Leuven [ur.], Druten i Freiburg i. Br.-Basel-Vienna 1983).

Nadalje, dodaje, pomirenje nas intimnije povezuje s Kristom, baš kao što je zajednica dublje ujedinjena kada svi rade zajedno, i kao što su članovi tijela sve više ujedinjeni u svojoj organskoj interakciji. I iz toga izvodi iznenađujuće dubok zaključak.

Ali budući da je "biti jedno s Kristom naša sreća, a biti jedno s Njim naš blagoslov na zemlji, ljubav prema Kristovom križu ni na koji način nije protiv radosti našeg božanskog sinovstva" (froher Gotteskindschaft). Nošenje Kristova križa donosi snažnu i čistu radost, A oni kojima je to dopušteno i koji to mogu činiti, graditelji Kraljevstva Božjega, najistinskija su djeca Božja. (Ibid.).

Kao ponovni pečat (potvrdu i potvrdu) da je Opus Dei zaista od Boga i da je rođen u Crkvi i za službu Crkvi, sveti Josemaría je u ranim godinama Djela iskusio teškoće, a istovremeno i svjetla i utjehe od Boga.

Godinama kasnije piše: "Kad me Gospodin udario tim udarcima, oko trideset i prve godine, nisam razumio. I odjednom, usred te velike gorčine, te riječi: ti si sin moj (Psalam 2,7), ti si Krist. I sve što sam znao učiniti bilo je ponavljati: Abba, Oče!; Abba, Oče!; Abba!, Abba!, Abba!"

Sada to vidim u novom svjetlu, poput novog otkrića: kao što se s godinama vidi ruka Gospodinova, božanske Mudrosti, Svemogućeg. Dao si mi da shvatim, Gospodine, da imati Kristov križ znači pronaći sreću, radost. A razlog - vidim ga jasnije nego ikad - je ovaj: imati križ znači poistovjetiti se s Kristom, biti Krist i, stoga, biti dijete Božje" (Meditacija, 28. travnja 1963., citirano od strane A. de Fuenmayora, V. Gómeza-Iglesiasa i JL Illanesa, Pravni itinerar Opusa Dei. Povijest i obrana karizme, Pamplona 1989., str. 31).

Pretvaranje poraza u pobjede

Kao plod križa i od Oca, Isus nam daje Duha Svetoga, koji nas ujedinjuje u svom Mističnom Tijelu i daje nam život koji izvire iz njegova probodenog Srca. I poziva nas, zapravo, da upotpunimo svoje živote (od kojih je većina male, obične stvari) što nedostaje u Kristovim patnjama u i po ovom tijelu koje s Njim tvorimo, Crkvu.

Stoga, “ono što liječi čovjeka nije izbjegavanje patnje i bijeg od boli, već sposobnost prihvaćanja nevolje, sazrijevanja u njoj i pronalaska smisla u njoj kroz sjedinjenje s Kristom, koji je patio beskrajnom ljubavlju” (Benedikt XVI., enciklika Spe salvi, 37).

Prije dvije godine, na blagdan Uzvišenja Svetog Križa, i u svojoj propovijedi u crkvi Svete Marte (14. rujna 2018.), Franjo je rekao da Križ nas uči sljedećem: da u životu postoje neuspjeh i pobjeda.. Moramo biti sposobni tolerirati i strpljivo podnositi poraze.

Čak i one koji odgovaraju našim grijesima, jer ih je On platio za nas. “Podnosimo ih u Njemu, tražimo oproštenje u Njemu”, ali nikada ne dopustimo da nas zavede taj ovezani pas koji je vrag. I savjetovao nam je da ostanemo kod kuće, u miru i tišini, provodili bismo 5, 10, 15 minuta ispred raspela,Možda mali raspelo krunice: pogledajte ga, jer je, svakako, znak poraza koji izaziva progone, ali je i “Naš znak pobjede jer je Bog tamo pobijedio.”. Na taj način možemo svoje poraze pretvoriti u Božje pobjede.