«Svećenik pronalazi svoj smisao u Euharistiji.»

Jeus Jardin pronašao je svoje zvanje u Euharistija, odrekavši se karijere medicinskog tehničara kako bi slijedio Božji poziv i postao svećenik.

Potječući iz obitelji koja ne prakticira vjeru, ovaj filipinski svećenik – koji je neko vrijeme opirao Božjem pozivu – dijeli svoje svjedočanstvo o tome kako se naposljetku predao glasu koji ga je pozvao da se posveti isključivo Njemu.

Bog piše ravno krivim crtama i stvara prava umjetnička djela. To svakako vrijedi za oca Jeusa Jardina, filipinskog svećenika iz nadbiskupije Davao, koji je tijekom djetinjstva i adolescencije upoznao Božju ljubav, unatoč tome što je potjecao iz nepraktične obitelji, zahvaljujući važnoj ulozi njegove bake.

Već je napravio veliki korak prema svećeništvu, unatoč protivljenju svojih roditelja, uskoro će napustiti sjemenište. Studirao je sestrinstvo i potom je radio kao sveučilišni predavač. Ali riječi koje mu je Bog usadio u srce nisu se mogle potpuno izbrisati, sve dok se naposljetku nije morao suočiti s činjenicama o putu kojim je trebao krenuti.

Imao je dobar život i čak je već dobio licencu za rad kao medicinski tehničar u Sjedinjenim Američkim Državama, ali je znao da je pozvan na mnogo veći poslanje. Stoga je, s poniznošću, osam godina kasnije zatražio ponovni upis u sjemenište kako bi napokon bio zaređen. svećenik 2017. godine. I vidio je da je sve bilo učinjeno ispravno.

Poziv srcu

«Bog uvijek nađe način da svoju volju objavi kroz želje srca svake osobe, i to je bio slučaj i sa mnom, jer sam osjećao da me Gospodin i dalje zove u svećeništvo», objašnjava on u ovom intervjuu.

Don Jeus priznaje da mu je srce govorilo da, ako je želio biti sretan, morao se vratiti svojim korijenima – u ovom slučaju u sjemenište. U stvarnosti mu je život išao dobro, ali ni novac ni strah od gubitka svega što je postigao u karijeri nisu mogli nadvladati Božji poziv. «Shvatio sam da sreća ne dolazi od toga i srce mi je to osjetilo», dodaje on.

Kad se vratio u sjemenište, njegov je biskup odlučio poslati ga na studij na Međunarodni seminar Bidasoa i na Sveučilište u Navarri, zahvaljujući stipendiji za studij Zaklade CARF, koja mu je omogućila da uvelike ojača i potvrdi svoje zvanje za svećenika.

Učenje za svećenika

«Proveo sam sedam godina u Pampeloni – pet kao seminarist u Bidasoji i dvije kao svećenik. Pampelona mi je drugi dom. »Kao seminarist, imao sam formatore koji su zaista bili ljudi Božji, koji su me – ne samo riječima nego i vlastitim životima – učili što znači biti svećenik", kaže Jeus Jardin s uvjerenjem.

Njegove godine u Pampeloni nisu mu pružile samo čvrstu intelektualnu osnovu, nego, posebno u vezi s Bidasoom, Sveučilište Navarra i, tijekom njegovog drugog boravka u Španjolskoj, studentski dom Cristo Rey na Calle Padre Barace u Pamploni, on tvrdi da je upravo na tim mjestima «gdje su me učili da budem svećenik, prijatelj i osoba, i zato mogu reći da su me mnogo naučili».

Sada je sam Jeus Jardin taj koji prenosi isti duh u sjemeništu svoje nadbiskupije, gdje mladima pokazuje velike izazove s kojima se danas suočavaju svećenici. Po njegovom mišljenju, ovo su najbolji savjeti za njihovo rješavanje: «pokušajte prepoznati vlastita ograničenja i ne nadmašiti ih; cijenite vrijeme molitve i duhovnog usmjeravanja; i naučite odmarati se s Majkom Božjom i Gospodinom». Također naglašava važnost svete mise: «Svećenik pronalazi svoj temeljni razlog postojanja u Euharistija; to je razlog njegova svećeništva.

Ne bojte se tišine

Suočeni s krizom zvanja koja se čini da trenutno pogađa Crkvu, otac Jeus ostaje pun nade i tvrdi da «Gospodin uvijek zove, iako da bi se čuo njegov glas treba znati slušati i ne bojati se tišine, jer Gospodin zove, ali je njegov glas suptilan».

Poziva mlade ljude koji su već čuli ovaj poziv da se ne boje odgovoriti. «Iz vlastitog iskustva shvaćam koliko sam se bojao odreći onoga što sam imao: da ću zarađivati manje novca, da si neću moći priuštiti kuću ili automobil. Ali Gospodin je velikodušan. Nismo pozvani samo da posjedujemo materijalne stvari. Pozvani smo na transcendentan život, na život u zajedništvu s Bogom. Tamo leži naša sreća,» dodaje on.

Na pitanje o najnezaboravnijem trenutku u svećeništvu, prisjeća se onog u kojem je vrlo jasno doživio Božju Providnost i u kojem je morao u praksi primijeniti sve što je prethodno naučio. «U sjemeništu gdje trenutno služim kao rizničar suočili smo se s izbijanjem bolesti COVID-19, pri čemu je bilo zaraženo oko 75 ljudi, uključujući i sjemeništarce i svećenike.".

»Moj test je bio negativan, ali s obzirom na ulogu koju sam imao, odlučio sam ostati sa svima koji su bili bolesni. Uspjeli smo živjeti zajedno i preživjeti te istinski iskusiti Božju providnost. Ti su mi dani u karanteni sa seminaristima i svećenicima postali nezaboravni," prisjeća se.

Konačno, ovaj svećenik s Filipina želi izraziti svoju zahvalnost dobročiniteljima Zaklade CARF, koji su mu učinili toliko dobra, prvo kao seminaristu, a zatim kao svećeniku: «Puno vam hvala svima. Vaša podrška omogućuje seminaristima i svećenicima poput mene da dobiju potrebnu obuku za službu župnika. Neka vas Bog nagradi.».