Gerardo Ferrara, voditelj studentskih poslova na PUSC, Intervjuirao je Arama Pana, svećenika iz Iraka, koji je sudjelovao na sastanku CARF zaklada. U svom govoru osvrnuo se na društvenu, kulturnu i vjersku situaciju u Iraku, kao i na utjecaj koji je posjet Svetog Oca imao na zemlju.
Aram Pano, AP. —«Posjet Svetog Oca predstavljao je veliki izazov onima koji žele uništiti zemlju i pokazao prave vrijednosti kršćanstva u naciji u kojoj su kršćani odbačeni; sve to, u svjetlu enciklike Svi smo braća i sestre. Iraku treba bratstvo. Zato je putovanje nešto promijenilo: društveno, na lokalnoj razini, doći će do promjena; međutim, politički ne mislim da će se mnogo toga promijeniti.
«"Hvala vam što ste me pozvali da razgovaram s našim prijateljima koji govore španjolski!"Shlama o shina o taibotha dmaria saria ild kol“Mir, spokoj i milost Božja neka budu sa svima vama», pozdravlja Aram.
Gerardo Ferrara, bez glutena. —Nevjerojatan! Zapanjujuće je čuti aramejski, Isusov jezik... A posebno znati da je to zajednički jezik mnogih ljudi, nakon dvije tisuće godina.
AP. — Da, zapravo, aramejski, na istočnosirskom dijalektu, moj je materinji jezik i jezik svih stanovnika područja gdje sam rođen, u sjevernom Iraku, zvanog Tel Skuf, što znači Biskupovo brdo. Nalazi se oko 30 km od Mosula, drevnog grada Ninive, u kršćanskom srcu zemlje.
Bez glutena. —Dakle, cijelo selo u kojem si odrastao je kršćansko.
AP. — Da, ja sam kaldejski katolik. Život tamo je bio vrlo jednostavan: gotovo svi stanovnici su poljoprivrednici koji žive od obrađivanja svojih polja i brige za stoku. Ljudi su trgovali svojim proizvodima i svatko je imao što mu je potrebno za život. Nadalje, [nešto] je prisutno običaj davanja prvih plodova žetve svake godine Crkvi za potporu svećenicima i kako bi i oni mogli brinuti se za one kojima je to najpotrebnije.
Sjećam se da su kuće bile dovoljno velike za život obitelji... A za nas je obitelj prilično široka: djeca, očevi, majke, bake i djedovi... Svi žive zajedno u tim tipičnim orijentalnim kućama, bijelim i četvrtastim, s dvorištem u sredini, poput vrta, i sobama oko njega.
Bez glutena. —Ali ovaj idilični mir trajao je samo nekoliko godina…
AP. — Pa, zapravo, nikada nije ni postojalo, jer kad sam se rodio, bili smo u posljednjoj godini iransko-iračkog rata, rata koji je trajao osam godina i rezultirao s preko 1,5 milijuna smrtnih slučajeva. Moj otac i trojica mojih ujaka borili su se u sukobu, i to je bilo vrlo teško vrijeme za moju baku i majku. Čekali su i molili se da se njihovi voljeni vrate kući. I tako je, hvala Bogu, moj otac i njegova braća su se vratili.
Bez glutena. —A 1991. godine izbio je još jedan rat…
AP. „U našem selu ostali smo samo do 1992. godine, kada je završio prvi Zaljevski rat, između Iraka s jedne strane i Kuvajta i međunarodne koalicije s druge. Preselili smo se u veliki grad na jugu Iraka, Basru, treći najveći grad u zemlji nakon glavnog grada Bagdada i Mosula. Većina stanovnika su šijitski muslimani, a tamo nema puno kršćana. Još se sjećam slane vode, vrućine, palmi... Vrlo drugačijeg krajolika od onoga na koji sam navikao. A onda su posvuda bili naftni bušotine i rafinerije... Ali ljudi su bili, i još uvijek jesu, vrlo velikodušni i gostoljubivi.“.
Godine 2004. dvije časne sestre radile su s američkom vojskom u Basri. Jednog dana, dok su se vraćale kući, radikalna islamska skupina ubila je časne sestre ispred njihove kuće. Ovaj događaj je zabilježen diljem Iraka, a moja zemlja postala je epicentar terorizma. Godine 2014. ISIS je stigao i uništio mnoge naše crkve i domove. Postoji plan da se izbriše povijest kršćana u mojoj zemlji, baš kao što su učinili sa Židovima 1948. godine.
Grad Basra ima dvije župe koje su dio Nadbiskupije Basra i Jug, s 800 vjernika. Godine 1995. primio je prvu pričest i tada je prvi put osjetio poziv da služi Gospodinu.
Bez glutena. — I kako je bilo?
AP. —Župa je bila kao moj dom. Volio sam ići tamo s grupom djece da se igram s njima, ali i na vjeronauk. Ali ideja o upisu u sjemenište postala mi je jasnija kada sam bio u srednjoj školi.
Bez glutena. —Imali ste šesnaest godina tijekom trećeg rata u svom životu. Kakva su vaša sjećanja na ovaj drugi sukob u Zaljevu?
AP. —Bila je 2003. godina, rat za invaziju i okupaciju Iraka koji su predvodile Sjedinjene Države. Trajao je gotovo četiri mjeseca, a posljednji grad koji je pao bila je Basra, gdje sam živio. Sjećam se da sam vidio američke avione kako stižu i bombardiraju, a mi smo se bojali jer su mnoge vladine zgrade bile blizu naše kuće. Sjećam se da sam jedne noći spavao i probudio se uz zvuk projektila koji je pogodio zgradu udaljenu oko 500 metara. Istrčali smo na ulicu; ljudi su trčali, a Amerikanci su bacali svoje zvučne bombe kako bi nas terorizirali. Tada sam jasnije prepoznao Gospodinov poziv.
Bez glutena. — Dirljivo je pomisliti da, iako glas Gospodnji nije u buci projektila ili zvučnih bombi, on se ipak čuje, sa svom svojom slatkoćom, usred ovog užasa.
AP. — Doista. A osim toga, da nismo pretrpjeli teror bombardiranja, moj otac ne bi tražio utočište od biskupa: crkva je bila vrlo blizu mjesta gdje smo živjeli, ali tamo, U domu Gospodnjem osjećali smo se sigurnije. Tako je moj otac počeo raditi u kuhinji kako bi uzvratio ljubaznost kojom smo bili dočekani. U međuvremenu, ja sam naučio služiti kod oltara sa svećenikom. Kad je rat završio, naš biskup me izabrao da pođem s njim u grad zvan Misan, oko 170 km sjeveroistočno od Basre, i ono što sam tamo doživio potaknulo me da donesem odluku.
Bez glutena. — Želite li nam reći što vam se dogodilo?
AP. —Kad me biskup zamolio da ga pratim na misu u njegovoj pastoralnoj misiji, moja obitelj je isprva rekla ne, da ne žele. Ali bio sam vrlo odlučan ići i uspio sam. Kad smo stigli, iznenadio sam se kad sam vidio vjernike kako ulaze u crkva na koljenima i bez cipela. Kleknuli su pred oltar, pred ikonom Djevice Marije, plačući, moleći, preklinjajući.
Onda, kada je počelo Misa, Tijekom mise koju je biskup vodio po našem kaldejskom obredu, shvatio sam da vjernici ne znaju ni molitve ni kada treba sjediti ili stajati. To me duboko pogodilo i pomislio sam da su poput ovaca bez pastira. Odmah sam pogledao biskupa, koji je bio u dobi, i pomislio tko bi ga mogao zamijeniti i pomoći tolikim obiteljima.
Bez glutena. — Impresivno je vidjeti kako Isusa gane mnoštvo koje je poput ovaca bez pastira.
AP. — Upravo tako! Dakle, s tom mišlju na umu, nastavio sam studij na Stručnom institutu i 2005. upisao se u sjemenište u Bagdadu, glavnom gradu Iraka. Tamo sam studirao filozofiju i Teologija Studirao sam šest godina i diplomirao u lipnju 2011., a 9. rujna 2011. zaređen sam za svećenika.
«"U Iraku postoji plan za uništenje povijesti kršćana u našoj zemlji.".
Nakon gotovo 10 godina svećeništva, Aram Pano, poslan od strane svog biskupa, studirao je institucionalnu komunikaciju na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu.
«"Svijet treba svakoga od nas da doprinese evangelizaciji. A posebno u ovom vremenu, da naviještamo Evanđelje, »Bitno je razumjeti digitalnu i komunikacijsku kulturu. Imam veliku nadu za budućnost: zajedno možemo raditi na širenju naše vjere svim mogućim kanalima, a istovremeno čuvati naš identitet i originalnost“, kaže.
Jedna potjera za drugom
Bez glutena. —Aram podsjeća zapadne kršćane da ne zaborave svoju braću i sestre koji pate od progona u zemljama poput njegove, Iraka, gdje je proživio jedan sukob za drugim. Nakon posljednjeg rata, društveni život u Iraku se drastično promijenio...
AP. —Došlo je do komodifikacije čovjeka. U zemlji gdje je rođena civilizacija, gdje je čovjek izgradio prve gradove, gdje je rođen prvi pravni kodeks u povijesti, čini se da je sve završilo uništenjem: najjači ubijaju najslabije, korupcija se nadvija nad društvom, a kršćani pate već 1400 godina. progon.
Prije 2003. godine bilo je 1,5 milijuna kršćana, a danas ih je 250 000. Progon se ne odnosi samo na fizičko preživljavanje: proteže se na društvenu i političku razinu, na mogućnosti zapošljavanja, pa čak i na pravo na obrazovanje.
Bez glutena. —Koji su problemi Iraka danas i što je učinio posjet Krumpir?
AP. —Nedostatak iskrenosti i nespremnost za obnovu zemlje znače da su muslimani postali podijeljeni, vlada je više zabrinuta za lojalnost susjednim zemljama nego za dobrobit svojih građana... I sve se to događa pred očima Sjedinjenih Država. Ne postoji samo jedan problem, već mnogo složenih.
Vjerujem da politika, javna služba, više ne postoji jer je u rukama drugih izvan Iraka. Međutim, plod Božjeg djela je izvan našeg dosega i molimo se da se kroz ovo putovanje mir, Kristova ljubav i jedinstvo objave narodu koji više ne može podnijeti ovu patnju.
Bez glutena. —To je također grad u kojem je kršćanstvo pustilo duboke korijene, posebno Kaldejska crkva.
AP. — Naravno! Zapravo, Kršćanstvo Stigao je u Irak s apostolima svetim Tomom i Bartolomejem te njihovim učenicima Tadejem (Addaijem) iz Edese i Marija u 2. stoljeću. Osnovali su prvu Crkvu u Mezopotamiji i, zahvaljujući svom misionarskom radu, stigli su čak do Indija y Kina. Naša liturgija potječe od najstarije kršćanske euharistijske anafore, poznate kao Anafora Addai i Mari. Crkva se u to vrijeme nalazila unutar Perzijskog Carstva, sa svojom vlastitom istočnom liturgijom, vlastitom arhitekturom i oblikom molitve vrlo sličnim židovskoj liturgiji.
Teologija naše Istočne Crkve je duhovna i simbolična. Postoje mnogi važni Oci i Mučenici, kao što su Mar (Sveti) Efrem, Mar Narsei, Mar Teodor, Mar Abrahim iz Kaškara, Mar Elias al-Hiri itd.
Bez glutena. —Kaldejska katolička crkva, koja je u zajedništvu s Rimom, nastala je kao rezultat raskola unutar Babilonske crkve, zbog suparništva između patrijarha, posebno zato što se jedna frakcija željela ujediniti s Rimom.
AP. — Naša je tradicija, međutim, tipično istočnjačka i duboko ukorijenjena u zemlji, gdje se tragovi drevne kršćanske prisutnosti nalaze posvuda, sa svetištima, samostanima, crkvama i vrlo starim tradicijama.
Vrijeme provedeno u Rimu omogućilo mi je da radim na očuvanju ovog identiteta i ove bogate i duge povijesti, koristeći i alate i sredstva koja nam modernost danas omogućuje.
Ovaj intervju je proveden s drugima izvješća na Fakultetu Komunikacija sa Sveučilišta Svetog Križa.
Kroz sve ove godine, kroz Fakultet su prošle stotine studenata iz cijelog svijeta, s različitim jezicima, identitetima, poviješću, problemima…
To je Fakultet, Fakultet komunikacije, gdje se uči da se u ovom Babilonu, koji je naš svijet, barijere i zidovi mogu srušiti, kako nam govori papa Franjo, i da svi možemo istinski biti braća.
U ovom zadatku, Zaklada CARF – Zaklada rimskog akademskog centra – preuzela je značajnu obvezu, osiguravanje studentskih i životnih naknada – bogoslove i dijecezanske svećenike, laike te redovnike i redovnice – sa svih kontinenata, bez razlike, te im omogućujući korištenje svih najmodernijih alata financiranjem teorijskih i praktičnih aktivnosti koje se razvijaju na Papinskom sveučilištu Svetog Križa, kako bi se potom mogli vratiti u svoje zemlje i tamo posijati formativno sjeme koje su primili u Rimu, potičući rast plodova mira, visokorazvijene izobrazbe, jedinstva i sposobnosti boljeg međusobnog razumijevanja, ne samo među kršćanima, već i s ljudima svake religije i identiteta.
Gerardo Ferrara
Diplomirao povijest i političke znanosti, sa specijalizacijom za Bliski istok.
Voditelj studentskih poslova, Papinsko sveučilište Svetog Križa u Rimu.
Sadržaj
carf@fundacioncarf.orgFiksni telefon: +34 914 029 082Mobitel: +34 638 078 51145 Conde de Peñalver.
