jer je analiza porijekla islama nužna za razumijevanje povijesnih posljedica pojave ove doktrine
Ovdje možete pročitati prvi dio ove analize.
Sveti Ivan Damascen (oko 676. - 749.), crkveni naučitelj, bio je jedan od prvih kršćanskih teologa koji je imao kontakt s islamom (u mladosti je čak bio savjetnik umajadskog kalifa u Damasku) i definirao ga je kao kršćansku herezu, kao što su to kasnije učinili i drugi, posebno talijanski pjesnik Dante.
U doba kada se islam rodio i širio, prisutnost heretičkih sekti bila je prilično uobičajena, kao što je to bilo u Isusovo vrijeme, kada je judaizam obuhvaćao razne škole i pokrete (saduceji, farizeji, eseni itd.). Iz tog razloga, pojava novog samoproglašenog proroka, odnosno herezijarha, u početku nije bila nimalo neobična.
Prije nego što nastavimo, potrebno je detaljnije objasniti što se krije iza pojma “hereza”, koji potječe od latinske imenice haerĕsis, a sama potječe od grčkog αἵρεσις, što znači “izbor”. Glavni glagol na grčkom je αἱρέω, “odabrati”, “odvojiti”, “sakupiti” ili čak “ukloniti”.
Stoga možemo potvrditi da heretik nije netko tko zagovara istinu potpuno drugačiju od one koju proglašava službena doktrina protiv koje se bori, već netko tko dovodi u pitanje samo dio te istine.
Zapravo, veliki engleski povjesničar, autor i intelektualac Hilaire Belloc, u svojoj knjizi iz 1936. Velike hereze [1], (Velike hereze), definirao je herezu kao fenomen koji ima karakteristiku uništavanja ne cijele strukture istine, već samo njezinog dijela te, ekstrapolirajući komponentu iste istine, ostavlja prazninu ili je zamjenjuje drugim aksiomom.
Autor identificira pet glavnih hereza, čija je važnost temeljna ne samo za povijest kršćanstva, već i za cijelu zapadnu civilizaciju, a posljedično i za svijet. Ne čini se pretjeranim, zapravo, tvrditi da je pogrešno tumačenje kršćanske istine, ili određenih njezinih dijelova, proizvelo neka od najgorih zala u povijesti čovječanstva.
Prvi je arijanizam, koji se sastoji od racionalizacije i pojednostavljenja temeljnog misterija Crkve: utjelovljenja i božanstva Krista (Isusa, pravog čovjeka i pravog Boga) te stoga dovodi u pitanje autoritet na kojem je sama Crkva utemeljena.
Ovo je u biti napad na samu "misteriju", proveden napadom na ono što se smatra misterijom nad misterijima. Dotična hereza pokušava svesti na razinu ljudskog intelekta ono što, zapravo, daleko nadilazi ograničeno razumijevanje i viziju čovječanstva.
Nikejski sabor (325.) iznio je “simbol”, odnosno dogmatsku definiciju vezanu uz vjeru u Boga, u kojoj se pojavljuje izraz ὁμοούσιος (homooùsios = istobitan s Ocem, doslovno “iste supstance”), koji se pripisuje Kristu.
Ova definicija predstavlja dogmatsku osnovu službenog kršćanstva. Nicejsko vjerovanje oštro je suprotstavljalo misli Arija, koji je, naprotiv, propovijedao stvaranje Sina od Oca i stoga nijekao božanstvo Kristovo i prijenos božanskih svojstava s Oca na Sina i na mistično tijelo Kristovo, odnosno Crkvu i njezine članove.
Belloc identificira maniheizam, u osnovi napad na materiju i sve što se tiče tijela (albigenzi su primjer ove hereze): tijelo se smatra nečim nečistim i protiv čijih se želja uvijek treba boriti.
Protestantska reformacija: napad na jedinstvo i autoritet Crkve, a ne na samu doktrinu, što proizvodi niz daljnjih hereza.
Posljedica protestantske reformacije u Europi je uništenje jedinstva kontinenta, što je vrlo ozbiljna činjenica, posebno ako uzmemo u obzir da je sam koncept moderne Europe rođen iz korijena naše civilizacije, utemeljene na skladnoj kombinaciji kršćanskih duhovnih načela i grčko-rimskog sustava mišljenja.
Međutim, s reformacijom svako pozivanje na univerzalnost, na katolicitet, zamjenjuje se kriterijem nacije i etničke pripadnosti, s očitim i katastrofalnim posljedicama.
To je najsloženije. Prema Bellocu, može se nazvati modernizmom, ali pojam logotipi Ovo bi mogla biti još jedna moguća definicija, budući da pojašnjava što je srž ove hereze: ne postoji apsolutna istina, osim ako nije empirijski dokaziva i mjerljiva.
Polazište, kao i kod arijanizma, uvijek je poricanje božanstva Krista, upravo zbog nemogućnosti da ga se empirijski shvati ili definira, ali modernizam ide dalje, i u tome se može nazvati i pozitivizmom: samo znanstveno dokazani koncepti identificiraju se kao pozitivni ili stvarni, uzimajući zdravo za gotovo nepostojanje ili nestvarnost svega što se ne može dokazati.
Predmetna hereza u biti se temelji na temeljnoj pretpostavci: prihvatiti se može samo ono što se može vidjeti, razumjeti i izmjeriti. To je materijalistički i ateistički napad ne samo na kršćanstvo već i na sam temelj zapadne civilizacije, koja iz njega proizlazi - napad na trinitarne korijene Zapada.
Ovdje ne govorimo samo o Svetom Trojstvu, već o onoj trojstvenoj i neraskidivoj vezi koju su Grci već identificirali između istine, ljepote i dobrote. I kao što nije moguće napasti jednu od Osoba Trojstva bez napada na ostale, tako se ne može ni pomisliti na propitivanje koncepta istine bez istovremenog uznemiravanja pojmova ljepote i dobrote.
Hilaire Belloc (La Celle, 1870. - Guildford, 1953.) bio je britanski esejist, romanopisac, humorist i pjesnik. Studirao je u Oxfordu, neko vrijeme služio u francuskoj artiljeriji, a kasnije, 1902., postao je britanski državljanin. Bio je zastupnik u Parlamentu od 1906. do 1910., kada se, nezadovoljan britanskom politikom, povukao u privatni život.
Četiri do sada navedene hereze imaju neke zajedničke čimbenike: potječu iz Katoličke crkve; njihovi herezijarsi bili su kršteni katolici; gotovo sve su izumrle, s doktrinarnog gledišta, u nekoliko stoljeća (Protestantske crkve, rođene iz reformacije, iako još uvijek postoje, ipak proživljavaju neviđenu krizu i, osim pentekostalne crkve, njihov pad se predviđa unutar nekoliko godina.) ali njegovi učinci traju tijekom vremena, na suptilan način, kontaminirajući misaoni sustav civilizacije, mentalitet, društvene i ekonomske politike, samu viziju čovjeka i njegovih društvenih odnosa.
Učinci arijanizma i maniheizma, na primjer, još uvijek truju katoličku teologiju i teologiju protestantske reformacije (Iako su mnogi katolici već prihvatili samu reformaciju ili je čak smatraju dobrom i pravednom stvari, a njezine heretike gotovo svecima) su nam pred očima: od napada na središnji autoritet i univerzalnost Crkve došli smo do potvrde da je čovjek samodostatan, samo da bismo posvuda gradili idole za štovanje i žrtvovanje.
Dakle, ekstremna posljedica Calvinovih ideja po pitanju poricanja slobodne volje i odgovornosti ljudskih djela pred Bogom pretvorila je čovjeka u roba dvaju glavnih entiteta: države, a zatim privatnih nadnacionalnih korporacija.
I ovdje Belloc nastavlja govoriti o islamu, koji definira kao najspecifičniju i najstrašniju kršćansku herezu, potpuno sličnu doketizmu i arijanizmu, u želji da maksimalno pojednostavi i racionalizira, prema ljudskim kriterijima, nedokučivu tajnu Utjelovljenja (što dovodi do sve veće degradacije ljudske prirode, koja više nije ni na koji način povezana s božanskim), a s kalvinizmom, davanjem unaprijed određenog karaktera Boga ljudskim postupcima.
Međutim, ako je “objava” koju je propovijedao Muhamed započela kao kršćanska hereza, njezina neobjašnjiva vitalnost i trajnost ubrzo su joj dali izgled nove religije, svojevrsne “post-hereze”.
Zapravo, islam se razlikuje od drugih hereza po tome što nije nastao u kršćanskom svijetu i jer njegov herezarh nije bio kršteni kršćanin, već poganin koji je iznenada prihvatio monoteističke ideje (mješavina heterodoksne židovske i kršćanske doktrine s malo poganskih elemenata prisutnih od pamtivijeka u Arabiji) i počeo ih je distribuirati.
Temeljna osnova Muhamedovog učenja je, u biti, ono što je Crkva oduvijek ispovijedala: postoji samo jedan Bog, Svemogući.
Iz judeokršćanske misli, “prorok” islama je također ekstrapolirao Božje atribute: osobnu prirodu, vrhovnu dobrotu, bezvremenost, providnost, stvaralačku moć kao izvor svih stvari; postojanje dobrih duhova i anđela, kao i demona koji se pobunjuju protiv Boga, predvođeni Sotonom; besmrtnost duše i uskrsnuće tijela, vječni život, kaznu i odmazdu nakon smrti.
Mnogi naši katolički suvremenici, posebno nakon Drugog vatikanskog koncila i Deklaracije “Nostra Aetate”, počeli su razmatrati samo zajedničke točke s islamom, toliko da Muhamed gotovo izgleda kao misionar koji je propovijedao i širio, zahvaljujući svojoj neospornoj karizmi, temeljna načela kršćanstva među poganskim nomadima pustinje.
Oni inzistiraju na tome da je u islamu jedan Bog predmet vrhovnog štovanja i da se veliko poštovanje pripisuje Mariji i njezinom djevičanskom rođenju; te da će za muslimane na Sudnji dan (još jedna kršćanska ideja koju je reciklirao osnivač islama) Isus, a ne Muhamed, suditi čovječanstvu.
Međutim, oni ne uzimaju u obzir da Bog muslimana nije Bog kršćana; Marija iz Kur'ana nije ista Marija iz Biblije; i, iznad svega, islamski Isus nije naš Isus, on nije utjelovljeni Bog, nije umro na križu, nije uskrsnuo, što je, naprotiv, Muhammed nedvosmisleno potvrdio.
Poricanjem Utjelovljenja, cijela sakramentalna struktura se urušila: M. je stigmatizirao euharistiju i stvarnu prisutnost Tijela i Krvi Kristove u kruhu i vinu unutar obreda mise te je posljedično odbacio svaku ideju svećeništva.
Drugim riječima, on je, kao i mnogi drugi možda manje karizmatični herezijarsi, utemeljio svoju herezu na ekstremnom pojednostavljenju kršćanske doktrine, oslobađajući je od onih, po njegovu mišljenju, lažnih dodataka i inovacija koje su je učinile pretjerano složenom; stvorio je, u praksi, savršeno prirodnu religiju, u kojoj je čovjek čovjek, a Bog Bog, s učenjima pristupačnijim njegovim sljedbenicima, koji su, sjetimo se, bili jednostavni i grubi pustinjski nomadi.
Dovoljno je razmotriti islamsku doktrinu o braku, koja za muslimane nije sakrament, monogamna i neraskidiva, već ugovor koji se može raskinuti raskidom, s mogućnošću da muškarci mogu imati do četiri žene i bezbroj konkubina.
Stoga se uspjeh ove hereze rođene od Muhameda može objasniti kroz neke ključne elemente:
Ovi koje smo upravo naveli samo su neki, iako glavni, elementi koji objašnjavaju zašto se islam tako brzo i snažno proširio svijetom.
Međutim, na ovih nekoliko stranica ne namjeravamo se baviti tim pitanjem, budući da je predmet našeg rada više analiza podrijetla fenomena i života njegovog začetnika.
Međutim, zanimljivo je promatrati kako je Belloc, kao izvrstan analitičar povijesti, već 1936. godine predvidio snažan povratak islama na međunarodnu pozornicu, u suprotnosti s dekadentnom civilizacijom Zapada koji je samo nominalno bio kršćanski:
“Neće li se možda vratiti privremena moć islama, a s njom i prijetnja naoružanog muslimanskog svijeta koji će se osloboditi dominacije Europljana koji su još uvijek nominalno kršćanski i ponovno se pojaviti kao glavni neprijatelj naše civilizacije? [---] Na mjesto starog kršćanskog entuzijazma Europe došao je, na neko vrijeme, entuzijazam za nacionalnost, religija patriotizma. Ali samoobožavanje nije dovoljno.“ (2)”
Između ostalog, on posebno razmatra činjenicu da islam, kao što se može vidjeti u njegovoj povijesti, teži slabljenju kada se smanjuje njegova politička i ekonomska moć (s obzirom na bitnu vezu između vjere i politike, a time i ekonomije, unutar islamskog sustava mišljenja), ali, obrnuto, ciklički se oživljava impulsom karizmatičnog vođe.
Također su vrlo važna razmatranja velikog ruskog mislioca Solovjova o Muhamedu i islamu, posebno u djelu Rusija i Opća Crkva (3) iz 1889. Evo nekoliko odlomaka:
"Islam je dosljedan i iskren bizantizam, oslobođen svih unutarnjih proturječja. To je iskrena i potpuna reakcija istočnjačkog duha protiv kršćanstva; to je sustav u kojem je dogma usko povezana sa zakonima života, u kojem je individualno vjerovanje u savršenom skladu sa društvenim i političkim stanjem.“.
Znamo da je antikršćanski pokret koji se manifestirao u carskim herezama kulminirao u dvije doktrine tijekom 7. i 8. stoljeća: doktrina monotelita, koja je neizravno nijekala ljudsku slobodu, i doktrina ikonoklasta, koja je implicitno odbacivala božansku fenomenalnost.
Izravna i eksplicitna afirmacija ove dvije zablude predstavljala je religijsku bit islama, koji u čovjeku vidi samo konačan oblik bez ikakve slobode, a u Bogu beskonačnu slobodu bez ikakvog oblika.
Tako fiksirani, Bog i čovjek na dva pola postojanja, svako srodstvo među njima je isključeno, svako silazno ostvarenje božanskog i svako uzlazno duhovljenje ljudskog, a religija je svedena na čisto vanjski odnos između svemogućeg stvoritelja i stvorenja lišenog svake slobode, koje svom gospodaru ne duguje ništa više od jednostavnog čina slijepe podložnosti (to je značenje riječi islam). [---]
Ova jednostavnost religijske ideje odgovara ne manje jednostavnom konceptu društvenog i političkog problema: čovjek i čovječanstvo ne moraju dalje napredovati; nema moralne regeneracije za pojedinca, a još manje za društvo; sve je svedeno na razinu čisto prirodnog postojanja; ideal je sveden na razmjere koji osiguravaju njegovo neposredno ostvarenje.
Muslimansko društvo ne može imati drugi cilj osim širenja svoje materijalne moći i uživanja u obilju zemlje. Posao muslimanske države (posao koji bi bilo vrlo teško ne ostvariti uspješno) svodi se na širenje islama silom oružja i upravljanje vjernicima s apsolutnom vlašću i prema osnovnim pravilima pravde utvrđenim u Kur'anu. [---]
Ali bizantizam, koji je u načelu bio neprijateljski nastrojen prema kršćanskom napretku, koji je nastojao svesti cijelu religiju na svršen čin, na dogmatsku formulu i liturgijski obred - to antikršćanstvo prikriveno pod ortodoksnom maskom - morao je podleći svojoj moralnoj nemoći pred otvorenim i iskrenim antikršćanstvom islama.
Pet godina bilo je dovoljno da se tri velika patrijarhata Istočne Crkve svedu na puke arheološke ostatke. Nisu bila potrebna nikakva obraćenja; samo uklanjanje starog vela. Povijest je sudila i osudila Kasno Rimsko Carstvo. Ne samo da nije ispunilo svoju misiju (osnovati kršćansku državu), već se posvetilo potkopavanju povijesnog djela Isusa Krista.
Nakon što nije uspio krivotvoriti ortodoksnu dogmu, sveo ju je na mrtvo slovo; nastojao je potkopati temelje kršćanskog mira napadajući središnju vlast Univerzalne Crkve; zakon Evanđelja u javnom životu zamijenio je tradicijama poganske države.
Bizantinci su vjerovali da je za istinskog kršćanina dovoljno očuvati svete dogme i obrede pravovjerja, a da se pritom ne trude pokrstiti društveni i politički život; smatrali su legitimnim i pohvalnim ograničiti kršćanstvo na hram, a javni trg prepustiti poganskim načelima. Nisu se mogli žaliti na svoju sudbinu. Dobili su što su htjeli: zadržali su dogmu i obred, a samo je društvena i politička moć pala u ruke muslimana, legitimnih nasljednika poganstva." (4)
Vjerujemo da su Belloc i Solovjov, kao sposobni i profinjeni mislioci, bili u stanju jasno objasniti fenomenologiju islama i unaprijed predvidjeti njegov povratak na međunarodnu scenu.
Onaj koji piše često se ponizno pitao što je smisao islama i njegovog postojanja; pitao se o tome godinama, nagnut nad knjigama, dok čita i razmišlja o djelima i izrekama Muhameda, samoproglašenog "Božjeg poslanika", i uspoređujući, s vremena na vrijeme, život osnivača islama s Isusovim, kojemu zemaljski život nije pridržao nikakve počasti ni bogatstvo, a kamoli božanske privilegije, iako se proglasio Učiteljem, utjelovljenim Bogom i Gospodinom.
Mnogo puta se pisac pitao tko je u pravu, Muhamed ili Krist, i može li se islam smatrati pravom religijom ili upozorenjem kršćanstvu, koje je umanjilo i trivijaliziralo dar koji mu je dan, niječući vlastite korijene i temelj svojih vrijednosti.
I jednog dana njegovo srce, iako nemirno po prirodi, smirilo se čitajući odlomak iz kronike Tabarija, biografa "proroka islama" (sv. I, str. 1460-62) o epizodi u kojoj je Muhammed otišao u kuću svog posvojenog sina Zejda i zatekao samo njegovu ženu, lagano odjevenu.
"...i Poslanik je skrenuo pogled s nje. Ona mu je rekla: '[Zeid] nije ovdje, o Allahov Poslaniče, ali uđi; ti si mi kao otac i majka.' Allahov Poslanik nije htio ući. A Allahovom Poslaniku se toliko svidjela da je otišao mrmljajući nešto što se moglo razumjeti samo kao: 'Slava Allahu Uzvišenom! Slava Allahu Koji Okreće Srca!' Kad se Zaid vratio kući, njegova žena mu je ispričala što se dogodilo. Zaid je požurio vidjeti Muhammeda i rekao mu: 'O Allahov Poslaniče! Čuo sam da si došao u moju kuću. Zašto nisi ušao? Je li ti se svidjela Zeinab?'“
U ovom slučaju, on se razveo od nje. Allahov Poslanik mu je rekao: "Zadrži svoju ženu!" Neko vrijeme kasnije, Zaid se razveo od svoje žene, a zatim, dok je Muhammed razgovarao s Aišom, pao je u trans i osjetio kako mu se teret skida s ramena. Nasmiješio se i rekao: "Tko će otići Zejneb da joj saopšti radosnu vijest? Da joj kaže da me Allah oženio s njom?". (5)
Tom prilikom je Muhammed objavio 37. ajet sure 33. (6), To je ostavilo veliki dojam i na njegove sljedbenike, koji su još uvijek bili Arapi, i za njih je posvojiteljsko roditeljstvo oduvijek bilo potpuno jednako prirodnom roditeljstvu (i stoga nije bilo legalno oženiti se ženom sina ili oca, bilo biološkog ili posvojiteljskog).
Očito su stigli i drugi ajeti iz iste sure u kojima se navodi da adoptivno srodstvo nema istu vrijednost kao prirodno srodstvo (33/4 (7)) i da M., po osobnoj privilegiji, može uzeti onoliko žena koliko želi, uz konkubine (33/50 (8)). Tada je i sama Aiša, njegova omiljena supruga, uzviknula: “Vidim da Allah žuri da te zadovolji!”.
Kakva je velika razlika između čovjeka koji, iako se proglašava smrtnim, ne prezire da se prema njemu postupa bolje nego prema drugima, da ima više žena od drugih, više zlata, više moći, više uspjeha, ugleda, slave, i drugog čovjeka koji se proglašava Bogom, ali ne oklijeva dati svoj život i okončati svoje zemaljsko postojanje najstrašnijom i najokrutnijom smrću, kako bi čovječanstvo moglo biti otkupljeno i sudjelovati u samom Božjem životu!
Muhamed je propovijedao postojanje jednog, plemenitog i svemogućeg Boga koji od čovjeka traži samo poslušnost i podložnost; Krist je, s druge strane, tog istog Boga nazivao "Oče naš", jer je za njega Bog u biti bio Otac. (9), kao i Ljubav (1. Ivanova 4:8)).
Muhamed se proglasio "Božjim poslanikom" i pečatom proroka; Isus je prije svega bio "Sin" Božji na način koji nitko prije njega nije mogao zamisliti, pa je Bog za njega bio "Otac" u najstrožem smislu te riječi, uz sudjelovanje jedne božanske prirode ne samo Sina, već i svih ljudi koji su s njim sjedinjeni krštenjem.
Za Muhameda, punina moralnog života sastojala se u poštivanju propisa; za Krista, sastoji se u tome da budemo savršeni kao što je Otac savršen (Matej 5:48), jer “Bog je poslao Duha svoga Sina u naša srca koji viče: «Abba! Oče!» Tako više nisi rob, nego sin; a budući da si sin, Bog te učinio i nasljednikom” (Galaćanima 4:6).
Propovijedao je potpunu podložnost nepromjenjivim Božjim odlukama; Krist je najavio da Otac želi uspostaviti novi odnos koji će ujediniti ljude s Bogom, potpuno nadnaravni, teozu, uzdizanje ljudske prirode koja postaje božanska kroz utjelovljenje njegova Sina, zbog čega kršćanin nije samo Kristov sljedbenik: on je Krist.
Željeli bismo zaključiti još jednom citirajući Solovjova:
"Temeljno ograničenje u Muhamedovom svjetonazoru i u religiji koju je osnovao jest odsutnost ideala ljudskog savršenstva ili savršenog sjedinjenja čovjeka s Bogom: ideala autentične božanske čovječnosti. Islam ne zahtijeva beskonačno savršenstvo od vjernika, već samo čin apsolutne podložnosti Bogu. Očito je da je čak i iz kršćanske perspektive čovjeku nemoguće postići savršenstvo bez takvog čina; ali sam po sebi, ovaj čin podložnosti ne predstavlja savršenstvo. Umjesto toga, Muhamedova vjera postavlja čin podložnosti kao uvjet za autentičan duhovni život, a ne kao takav sam život.“.
Islam ne govori ljudima: "Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski", što znači savršeni u svakom pogledu. On samo zahtijeva opću podložnost Bogu i pridržavanje u vlastitom životu onih vanjskih ograničenja utvrđenih božanskim zapovijedima. Religija ostaje samo nepokolebljivi temelj i uvijek prisutan okvir ljudskog postojanja i nikada ne postaje njegov unutarnji sadržaj, značenje ili svrha.
Ako ne postoji savršeni ideal koji čovjek i čovječanstvo moraju postići u svojim životima vlastitim snagama, to znači da ne postoji ni precizan zadatak za te snage, a ako ne postoji zadatak ili cilj koji treba postići, jasno je da ne može biti napretka. To je pravi razlog zašto ideja napretka i njegova ostvarenja ostaju strani muslimanskim narodima. Njihova kultura zadržava isključivo lokalni, prepoznatljiv karakter i ubrzo nestaje bez ikakvog daljnjeg razvoja." (10)
Belloc, H., Velike hereze, Cavalier Books, London, 2015. (e-verzija knjige).
Carmignac, J., A l'écoute du Notre Père, ur. de Paris, Pariz, 1971.
Par, FM, Islamologia, Rim, Orbis Catholicus, 1951.
Solovjev, V., Rusija i sveopća crkva, Ediciones y Publicaciones Españolas SA, Madrid, 1946.
Solovjev, V., Maometto. Život i vjerska doktrina, capitolo XVIII, "La morte di Muhammad. Valutazione del suo carattere morale", u "Bissanzio fu distrutta in un giorno. La conquista islamica secondo il grande Solov'ëv".
Gerardo Ferrara
Diplomirao povijest i političke znanosti, sa specijalizacijom za Bliski istok.
Službenik za studentska pitanja, Sveučilište Svetog Križa u Rimu.
carf@fundacioncarf.orgFiksni telefon: +34 914 029 082Mobitel: +34 638 078 51145 Conde de Peñalver.
