4 pitanja o podrijetlu kršćanskog svećeništva

Prije nego što prijeđemo na detalje, vrijedi razumjeti središnju ideju: kršćansko svećeništvo ne proizlazi iz strukture koju je Crkva stvorila, nego iz istinskog sudjelovanja u jedinstvenom svećeništvu Kristovom. Sve što slijedi u ovom tekstu objašnjava kako je ta stvarnost bila izražena i utemeljena od vremena apostola pa sve do ranih službi.

Kršćansko svećeništvo ne potječe iz ljudske institucije, nego od jedinog Svećenika: Krista, čija misija živi u ranoj Crkvi i u njezinim služiteljima.

Kako možemo objasniti činjenicu da se Isus nikada nije nazivao svećenikom?

Svećenik je, prije svega, posrednik između Boga i čovječanstva. On je netko tko čini Boga prisutnim među ljudima, a istovremeno netko tko iznosi potrebe svih pred Boga i posreduje za njih. Isus, koji je i Bog i istinski čovjek, jest najistinskiji svećenik.

Međutim, s obzirom na smjer u kojem je izraelsko svećeništvo krenulo u njegovo vrijeme — ograničeno na obavljanje ceremonija koje su uključivale žrtvovanje životinja u Hramu — iako su njihova srca obično bila sklonija političkim intrigama i potrazi za osobnom moći, ne čudi što se Isus nikada nije predstavio kao svećenik.

Njegovo svećeništvo nije bilo poput svećeništva svećenika u Hramu u Jeruzalemu. Štoviše, njegovim suvremenicima je bilo očito da to nije bio svećenički red, budući da je prema Zakonu svećeništvo bilo rezervirano članovima plemena Levijevog, a Isus je bio iz plemena Judinog.

Njegova je figura mnogo više nalikovala onoj drevnih proroka, koji su propovijedali vjernost Bogu (a u nekim slučajevima, poput Ilije i Elizeja, činio čuda), ili, prije svega, na figuru putujućih učitelja koji su putovali kroz gradove i sela okruženi skupinom učenika koje su poučavali, a čiji su sati poučavanja bili otvoreni javnosti. Zapravo, Evanđelja pokazuju da su ga ljudi, kad su mu se obraćali, nazivali “Rabi” ili “Učitelju”.

Ali je Isus doista obavljao neke posebne svećeničke dužnosti?

Naravno. Uloga svećenika je približiti Boga ljudima, a istovremeno prinositi žrtve u ime čovječanstva. Isusova bliskost čovječanstvu koje treba spasenje i njegovo posredništvo da bismo primili Božje milosrđe kulminiraju žrtvom na križu.

Upravo ovdje nastaje novi sukob s praksom svećeništva kakva se tada razumjela. Raspinjanje na križ ti ljudi nisu mogli smatrati svećeničkom žrtvom; naprotiv, zapravo. Suština žrtve nije bila u patnji žrtve, niti u njezinoj smrti, nego u obavljanju obreda pod propisanim uvjetima u Hramu u Jeruzalemu.

Smrt Isusa pojavila se pred njihovim očima u sasvim drugačijem svjetlu: kao pogubljenje osuđenika izvršeno izvan zidina Jeruzalema, koje se, umjesto da privuče božansku naklonost, smatralo – uzimajući odlomak iz Ponovljenog zakona (Pnz 21,23) izvan konteksta – predmetom prokletstva.

Jesu li svećenici već bili spominjani od samih početaka Crkve?

U danima nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća na nebo, nakon dolaska Duha Svetoga na Duhove, apostoli su počeli propovijedati, a kako je vrijeme prolazilo, postupno su uključivali i druge da im pomažu u njihovom radu. Ali budući da se sam Isus Krist nikada nije nazivao svećenikom, bilo je sasvim prirodno da njegovim učenicima u tim ranim danima nije palo na pamet koristiti taj pojam kad su govorili o sebi.

Zapravo, dužnosti koje su obavljali imale su malo zajedničkog s onima koje su židovski svećenici obavljali u Hramu. Zato su koristili druge izraze koji su točnije opisivali njihove uloge u ranim kršćanskim zajednicama: apostoli, što znači “onaj koji je poslan”; biskupi, što znači “nadzornik”; prezbiteri, što znači “starješina”; ili đakoni, što znači “sluga, pomagač”, među ostalima.

Međutim, kad se promišlja i objašnjavaju dužnosti tih “slugu” — naime apostola ili onih koje su oni sami postavili — postaje jasno da su to doista svećeničke funkcije, iako imaju drukčiji karakter od onoga koji je bio svojstven izraelskom svećeništvu.

Što je ovo novo razumijevanje kršćanskog svećeništva?

To “novo značenje” već se može vidjeti, na primjer, kada Sveti Pavao Govori o vlastitim dužnostima u službi Crkve. U svojim pismima, kada opisuje svoju službu, koristi vokabular koji je jasno svećenički, ali se ne odnosi na svećeništvo sa svojom posebnom identitetom, nego na udio u Vrhunskom svećeništvu Isusa Krista.

U tom smislu, sveti Pavao ne nastoji nalikovati svećenicima Starog Saveza, jer mu zadatak nije spaljivati leš životinje na oltaru kako bi ga uklonio — “posvećujući” ga u ritualnom smislu — iz ovog svijeta, nego “posvetiti” —u drugom smislu, pomažući im da dosegnu “savršenstvo” dovodeći ih u Božje prisustvo— živa ljudska bića ognjem Duha Svetoga, zapaljenim u njihovim srcima kroz propovijedanje Evanđelja.

Slično, kada je pisao Korinćanima, sveti Pavao ističe da je oprostio grijehe ne u vlastito ime, nego u osobi Kristovoj (usp. 2 Kor 2,10). Ovo nije tek predstava ili izvedba “umjesto” Isusa, jer Sam Krist djeluje preko svojih slugu i njihovim posredstvom.

Stoga se može reći da su u ranoj Crkvi postojali službenici čija je služba bila istinski svećeničke naravi, koji su obavljali razne zadatke u službi kršćanskih zajednica, ali s jednom odlučujućom zajedničkom značajkom: nitko od njih nije "svećenik" po sebi – niti, stoga, uživaju autonomiju da po vlastitom nahođenju, na svoj osobni način, vrše "svećeništvo" – nego udjete u svećeništvo Kristovo.

Gospodin Francisco Varo Pineda
Direktor istraživanja na Sveučilištu Navarra. Predavač Svetog pisma na Fakultetu teologije.