Molitva za svećenike je poslanje ljubavi i odgovornosti. Papa Franjo nas podsjeća da svećenik nije stvoren sam; treba podršku i molitve svih nas. U njegovoj Apostolska pobudnica *Evangelii Gaudium* (Radost evanđelja) i u mnogim homilijama papa naglašava da je put prema svećeništvu duboko povezan sa svim kršćanima.
Svećenički poziv uključuje velike žrtve i izazove, a svećenici se suočavaju s poteškoćama koje mogu potkopati njihovu misiju ako ne dobiju potrebnu podršku. Zato su naše molitve čin ljubavi i predanosti, način brige za one koji, zauzvrat, brinu o nama i približavaju nas Bogu.
Žene i muškarci trebaju uvijek moliti za svećenike.
Zašto bismo trebali moliti za svećenike?
Sveti Josemaría Escrivá je učio da je svećenik, iako čovjek među ljudima, sam Krist! Kroz našu molitvu možemo biti njegov štit i njegova snaga. Svećenici su duhovni direktori i živi primjeri ljubavi i predanosti Kristu, ali im je također potrebna naša molitva da ostanu postojani u svom pozivu. Molitva za njih čin je empatije i duboke podrške, gesta ljubavi koja ih prati i jača u njihovoj svakodnevnoj službi. I te molitve idu u oba smjera, jer svi svećenici svakodnevno mole u Liturgija sati od svih ljudskih bića diljem svijeta.
3 razloga za molitvu za svećenike
Da im ponudimo duhovnu podršku u njihovoj misiji: Molitva unutar kršćanske Crkve je moćna sila koja podržava svećenike u njihovoj misiji. Kako je papa sveti Ivan Pavao II. rekao u svom Pismo svećenicima Godine 1979. prepoznato je da postoji duboka veza između svećeništva službe i zajedničkog svećeništva vjernika. Dok svećenici vode i oblikuju Božji narod, vjernici sudjeluju svojim životom i molitvom. Moleći se za njih, jačamo njihovo zvanje i pomažemo im da donesu Krista svima.
Da budu instrumenti milosti i pronađu snagu u svom pozivu: svećeništvo je dar ponuđen radi zajedništva (Katekizam Katoličke Crkve, 1.533). Kroz sakramenti, osobito Euharistija i Ispovijed, Božja milost doseže sve kršćane, hraneći i vodeći njihove živote. Međutim, svećenici također trebaju stalnu podršku kako bi ostali vjerni svom pozivu usred izazova i kušnji. Božja milost je sila koja pokreće i održava kršćansko putovanje, djelujući duboko u duši pred izazovima. Dok se molimo za njih, molimo da ih ta milost obavije, ojača i ispuni radošću kako bi vjerno ispunili svoju misiju; a zauzvrat doprinijeli svetosti i rastu cijele Crkve.
Zaštita od iskušenja i duhovnog trošenja: Sveti Ivan Marija Vianney, zaštitnik svećenika, izrazio je važnost svećeničke službe s velikom jasnoćom: «Bez svećenika, Muka i smrt našega Gospodina ne bi imale nikakve koristi. Svećenik je taj koji nastavlja djelo otkupljenja na zemlji». Molitva za njih znači pomagati im da izdrže kušnje i obnovu svoju predanost svetosti, što zahtijeva Božju pomoć i potporu cijele zajednice.
Kako bismo trebali moliti za svećenike?
Molitva za svećenike jednostavan je, ali dubok način podrške njihovoj misiji. Postoji mnogo načina da to učinimo; jedna jednostavna opcija, dostupna svima, jest uključiti ih u naše svakodnevne molitve: svakodnevno im uputiti molitvu kao biser ljubavi koji obogaćuje Crkvu.
Također možete ponuditi a krunica ili da im se služi misa; ili sudjelovanje u devet posvećeno osobito njegovoj svetosti i snazi.
Štoviše, tijekom trenutaka šutnje i meditacije mole Boga da im podari snagu i mudrost da se suoče s izazovima usamljenosti ili nerazumijevanja. Te ih molitve duhovno podupiru i podsjećaju da na svom putu nisu sami.
Što je molitva vjernika za svećenike?
Molitva vjernika je poseban dio mise. Misa u kojem, ujedinjeni kao jedno srce, uzdižemo svoje molitve Bogu za različite namjere; među njima ne zaboravljamo svetost života i poslanje svećenika. U ovoj molitvi molimo za one koji su se posvetili službi Crkve.
Ova molitva je neprocjenjive vrijednosti, jer priznajemo da svećenici, kao i svi ljudi, trebaju Božju milost i snagu da bi bili vjerni i od pomoći. To je izraz zahvalnosti, jer moleći se za njih, također priznajemo njihovu žrtvu i predanost. Ova zajednička molitva odražava želju svih da svećenike vide kao Kristove uzore koji, poput Dobrog Pastira, brinu o svojoj stoci s nježnošću i hrabrošću.
Što je zagovorna molitva za svećenike?
Molitva zagovorna je molitva u kojoj molimo Boga da pazi na druge; u ovom slučaju, na svećenike.
Zastupništvo u vremenima krize: kada Crkva ili svećenici prolaze kroz teška vremena, molitva čini svu razliku. Papa Franjo je naglasio važnost da ne osuđujemo svećenike strogo, nego da molimo za njih. U svojoj homiliji održanoj 23. lipnja 2014. papa je rekao: «Ne sudite, jer ako sudite, kad i vi učinite nešto pogrešno, bit ćete suđeni. To je istina vrijedna pamćenja u našem svakodnevnom životu, kada osjećamo potrebu da sudimo drugima, da ih kritiziramo – što je oblik suđenja. Naprotiv, moramo biti ljudi molitve, zagovarajući druge, osobito u vremenima krize, kada im je najpotrebnija Božja milost i potpora.».
Dnevna molitva za zagovor: Uključivanje svećenika u naše svakodnevne molitve jednostavna je praksa. Ovo posredništvo može se uvrstiti u Krunicu, nudeći svako otajstvo za njihov poziv, ili u naše jutarnje i večernje molitve, moleći Boga da ih ojača i prosvijetli.
Molite se za svećenike
Molitva donosi Crkvi neizmjerna bogatstva kroz dar svećeničke službe i posvećenog života, sa svojim brojnim karizmama i ustanovama. Zahvaljujemo Bogu na životima i svjedočanstvu tolikih svećenika i ljudi u posvećenom životu.
U CARF zaklada Radimo predano kako bismo podržali cjelovitu formaciju biskupijskih svećenika iz cijelog svijeta. Ovaj pothvat moguć je zahvaljujući velikodušnosti dobrotvora i prijatelja, a prije svega neprekidnim molitvama onih koji cijene svećeničku službu.
Blagodetvorci Zaklade CARF čine skupinu predanih kršćana koji, osim što pružaju financijsku potporu, okupljaju se u molitvi – ne samo za pozive budućih svećenika, nego i za one koji već vrše svoju misiju.
Molimo da svi oni, i sadašnji i budući, prime milost potrebnu za ispunjenje svog poziva, svladavajući izazove i radosno vršeći svoju službu u biskupijskoj Crkvi i svijetu.
Guardini: susret i njegova uloga u pedagogiji
Ostavimo po strani, iako ga autor ukratko razmatra, susret između dva materijalna objekta, između dvije biljke, između dvije životinje, koji u svakom slučaju slijedi različite zakone prema njihovim odgovarajućim načinima postojanja.
Uvjeti za održavanje osobnog susreta
Govorimo o sastanak, rečeno nam je, ispravno kada čovjek dođe u kontakt sa stvarnošću. To još nije susret ako se radi samo o nastojanju da se, na primjer, zadovolji glad, iako to može ići dalje od instinkta. Niti je to još jednostavan sudar između dvoje ljudi.
Dva početna uvjeta kako bi se mogao održati (osobni) sastanak, prema Romano Guardini, bilo bi: 1) susretanje stvarnost izvan puke mehaničke, biološke ili psihološke interakcije; 2) uspostaviti udaljenost Što se tiče te stvarnosti, usredotočite se na nju singularnost, uzeti položaj prije nje i usvojiti ponašanje praksa u vezi s tim.
Sve ovo zahtijeva sloboda. Sloboda ima dvije strane: jednu materijalna sloboda, putem kojih možemo stupiti u odnos sa svime što nas okružuje; formalna sloboda, kao sposobnost djelovanja (ili nedjelovanja) iz početne energije vlastite osobi. Ponekad osoba može doći do uvjerenja da ne treba vjerovati svemu što joj se nađe na putu: "Može zatvoriti vrata svog srca i ostaviti svijet vani. Drevna Stoa [škola stoicizma] činila je to, a tako čini i religiozni asketizam, usmjeravajući ljubav samo prema Bogu" [1].
Sastanak može tek početi u ime osobe, Na primjer, kada se suočimo s nečim što budi naš interes, poput fontane, drveta ili ptice, to može postati slika nečeg dubljeg ili nam čak pomoći da radikalno razumijemo postojanje. To je istina pod uvjetom da prevladamo naviku, ravnodušnost, snobizam i samovažnu pretpostavku [2]. To su glavni neprijatelji susreta.
Ali sastanak Može biti i bilateralno, I tada se javlja poseban odnos u kojem dvoje ljudi dublje cijene jedno drugo, izvan same prisutnosti ili društvenih uloga: postaju "ti"“.
Kao sadržaj sastanka Guardinijeve liste:
1) the znanje osobe i njezinog rezultirajućeg ponašanja;
2) "“iskustvo svojstven poznatom i neobičnom”: familijarnost koje može rasti i postati povjerenje u jedinstvu; i ovdje, odnos s karakterom i djelovanjem, ljudima i društvenom skupinom, idejama, odnos sa svijetom itd., ali i s razlikama, neobičnošću i iritacijom, antipatijom i neprijateljstvom;
3) Taj element uvijek postoji, čak i među najbližim ljudima. neobičnost, zbog nesvodljive prirode individualnosti. To nužno označava distancu osobe.
Nadalje, sastanak zahtijeva da postoji dobar provod, Povoljan trenutak, oblikovan od tisuća manje ili više svjesnih ili nesvjesnih elemenata: prošlih iskustava i slika, energija i napetosti, potreba, okoline, raspoloženja, kreativnih i afektivnih elemenata itd. Stoga teškoća ili nemogućnost napraviti susret i početak susreta sve do približavanja Providnosti i sreći.
Sastanak stoga istovremeno zahtijeva, sloboda i spontanost, u smislu da se događa samo ako ga ne tražite, poput susreta s plavim cvijetom koji otvara put do blaga.
Dimenzije susreta: metafizika, psihologija i religija
Fenomen susreta može se opisati svojom metafizičkom stranom, To jest, ono što se odnosi na samu bit susreta: zašto je takav kakav jest? Kako je nastao? To potvrđuje iskustvo mudrih. Iznad svega, velike stvari moraju biti besplatno, Nisu provedivi niti se mogu prisilno provoditi.
«To ukazuje na objektivnu kreativnost koja je iznad individualnog i ljudskog; na instancu koja usmjerava, sažima i 'piše' situaciju s mudrošću i originalnošću pred čijom suverenošću ljudski postupci izgledaju glupi i elementarni.‘.
Zato svaki autentični susret budi osjećaj suočiti se s nečim nezasluženim, i također od zahvalnost ili barem, od iznenađenje zbog toga kako je sve neobično i dobro ispalo.
Ove reakcije se ne događaju nužno uvijek na svjesnoj razini; ali one formiraju stav (element koji, ovisno o ishodu i okolnostima, može postati neodoljiv» 3].
Susret se može opisati, kao što to čini i Guardini, s psihološke perspektive: jer se susret povlači iz onoga što nazivamo koncentracija, jer to stvara napetost, naređuje i zatvara. Susret se opire potrazi za onim što je korisno, sustavno, pedantno i marljivo.
«Često se susreti daju ljudima koji se ne trude da ih dobiju, koji se možda čak i ne čine zaslužnima (sreću)...» [4]. Osjeća se kao da je to bilo darovito raskrižje slobode i potrebeMnoge okolnosti, možda naizgled slučajne, dovele su do toga, i javlja se neobičan osjećaj da "nije moglo biti drugačije".
Sastanak je, na trećem mjestu, odnos s duhovnim i religioznim, utoliko što predstavlja osobno postignuće ili uspjeh, zahvaljujući faktoru koji ne dolazi jednostavno iz rada ili ljudske predviđanja, što bi se moglo izroditi u čistu naviku bez radosti ili emocija.
Ovaj faktor, poštujući slobodu, usmjerava postojanje prema određena punoća, ne dopuštajući da, s druge strane, postane nestabilna avantura i prolazna igračka. Zato susret utječe na duhovni centar o unutra osobe.
To je tako, ističe Guardini, «jer u susretu ono što se pojavljuje nije samo bitno i pojedinačno, već i misterij»[5] «U trenutku kada susretnem neku stvar ili osobu, oni mogu dobiti novu dimenziju, časna sestra.
Tada sve postaje misterij; to je ono što objašnjavaju divljenje, zahvalnost i emocije." Guardini citira događaj koji je ispričao Sveti Augustin, kako je jaka zubobolja ublažena nakon što se poslužio vlastitim i tuđim molitvama (usp. Ispovijesti, IX, 4, 12).
Osnovno značenje susreta
Kako bi ilustrirao ono što smatra «bitom značenja susreta», Guardini koristi neke riječi iz Isus na putu za Jeruzalem. Vrijedi napomenuti da ove riječi za Guardinija uvijek imaju posebno značenje, budući da su povezane s transcendentalnim trenutkom u njegovu životu, u kojem je doživio preobraćenje koje je bilo i intelektualno i duhovno [6]: «Svatko tko želi spasiti svoj život (psiha, Tko izgubi život svoj ili dušu svoju poradi mene, izgubit će je; a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.», Mt 16, 25).
Ove riječi odnose se na način na koji se čovjek ponaša u svom odnosu s Kristom i, prema Guardiniju, one su ključevi za razumijevanje ljudskog postojanja Općenito. Počinju značiti: "Tko se drži sebe u svom biću, izgubit će ga; tko ga izgubi poradi Krista, naći će ga" [7].
I Guardini objašnjava ovaj pomalo paradoksalni izraz (budući da je izgubiti se kojivodi do sastanka): «Čovjek postaje sam sobom» oslobađajući se svoje sebičnosti. Ali ne u obliku lakoće, površnosti i egzistencijalne praznine, već u korist nečega što zaslužuje da se zbog toga riskira da se ne bude svoj" [8].
Kako se čovjek može osloboditi u tom smislu? To se, odgovara Guardini, može dogoditi na mnogo različitih načina. Na primjer, suočen s drvo, Mogu jednostavno razmišljati o kupnji, iskorištavanju itd., odnosno o njegovom odnosu prema meni. Ali mogu ga promatrati i na drugi način, samog po sebi, promišljajući o njegovoj strukturi, ljepoti itd.
Drugi primjer koji Guardini navodi je onaj dva studenta Sveučilišni studenti: jedni rade imajući na umu svoju budućnost, svoje prilike i korist koju mogu ostvariti određenim predmetom ili ispitom, te će na kraju postati dobar odvjetnik, liječnik ili što god. Drugi je zainteresiran za same predmete, istraživanje i istinu, te može nastaviti s prilično dobrom karijerom.
Za prvoga, znanost je sredstvo za postizanje cilja, a to je potvrđivanje sebe u životu. Drugi se otvara objektu, stavljajući u središte ne sebe, već istinu. I samoostvarivao se kako je njegovo ja raslo u kontaktu s napretkom svojih pristupa i istraživanja.
Drugi primjeri, ističe Guardini, poslužili bi u odnosu na prijateljstvo y ljubav (izračunavanje prijateljstva i istinskog prijateljstva; ljubav temeljena na apetitu i osobnoj ljubavi).
«Prijateljstvo se rađa tek kada drugoga prepoznam kao osobu; Priznajem njezinu slobodu da postoji u svom identitetu i biti; dopuštam joj da postane središte gravitacije sama po sebi i osjećam živi zahtjev da se to doista dogodi... Tada se oblikuju oblik i struktura osobnog odnosa, te raspoloženje s kojim mu pristupam.
Odnos je usmjeren na drugu osobu. Shvaćajući to, neprestano se distanciram od sebe i na taj način se nalazim kao prijatelj, a ne kao eksploatator; slobodan, a ne vezan za vlastitu korist; istinski velikodušan, a ne pun pretenzija" [9].
Guardini završava svoju refleksiju nudeći konačno tumačenje konačnog značenja susreta, mogli bismo reći, u svjetlu kršćanske antropologije. Stoga je važan kao ključ pedagogije vjere.
Prvo, s antropološke razine. A zatim, s antropološko-teološke razine, u odnosu na kršćansku objavu: «Čovjek je stvoren na takav način da se od početka očituje u početnom obliku, kao projekt. Ako se čvrsto drži tog projekta, ostaje zatvoren i ne uspijeva ga ispuniti, postaje sve uskogrudniji i sitničaviji. 'Sačuvao je svoju dušu', ali ju je postupno gubio.
Umjesto toga, Ako se otvori, ako se nečemu preda, postaje polje gdje se drugi može pojaviti. (zemlja koju voli, posao kojem služi, osoba kojoj je vezan, ideja koja ga inspirira), a tada postaje sve dublje i istinski svoj» [10]. Štoviše, u susretu s okolnim svijetom, čovjek utjelovljuje ono što jest i stvara čineći kultura u najširem smislu [11].
«"Ovaj iskorak izvan sebe može postati sve potpuniji. Može dosegnuti religiozni intenzitet. Imajmo na umu da se za izražavanje vrlo visokog oblika religijskog uzbuđenja koristi izraz 'ekstaza', što upravo znači biti izvađen iz sebe, biti izvan sebe.
Mora se uzeti u obzir da, kao što se događa u svim odnosima, ekstaza nije jednostrana, odnosno da ne utječe samo na osobu koja izlazi izvan sebe u potrazi za onim koji joj dolazi u susret, već da i ova druga izlazi izvan sebe; njezino biće izlazi izvan misterija vlastitog ja. On otkriva sebe, otvara se" [12].
Čovjek zaista postaje čovjekom kada napusti sebe reagiranje na događaje koji su doista ljudski. Pa onda: «Sastanak je početak tog procesa; ili barem, može biti.
To predstavlja prvi dodir onoga što nam dolazi na put, snagom kojeg je pojedinac pozvan napustiti svoje neposredno ja i odreći se svoje sebičnosti, potaknut da ide dalje od sebe u potrazi za onim što mu dolazi u susret i otvara mu se" [13].
Nesumnjivo, sve se to može obrazovati u smislu da se olakšava, potica i vodi kroz pedagogija susreta.
Susret u pedagogiji
U svojim pedagoškim spisima, Guardini pokazuje ulogu koju susret igra u cjelokupnom obrazovnom procesu. Na temelju sastavljen od oblika (struktura konkretne osobne egzistencije) koja se odvija u "formiranju uz pomoć obrazovanja, osoba se ostvaruje i zahvaljujući susretu, usred kretanja postajanja i mnoštva njegovih faza u raznolikosti čimbenika vlastitog bića i u pluralnosti svojih određenja" [14].
Sve to spada pod pedagogiju subjektivni ili imanentni aspekt osobe.
Ovome moramo dodati i objektivni ili transcendentni aspekt osobe (u odnosu na ideje, norme i vrijednosti: stvarnost, svijet, ljude, povijest, kulturu, Boga, Crkvu itd., koje su vrijedne same po sebi, a ne prvenstveno zbog svog značenja za mene).
Drugi dio se provodi kroz pedagogiju prihvaćanje (prihvaćanje cilja kakav jest) i usluge (predati se onome što stvarnost od mene zahtijeva)[15]. U tom transcendentnom aspektu, reći će Guardini, utemeljeno je ljudsko dostojanstvo.
Obrazovanje bi trebalo učiti on prosudba Radi se o određivanju težišta svake osobne akcije, uzimajući u obzir cjelinu: osobni oblik, susret ili služenje. Poučavanje kako donositi te odluke s istinskom slobodom: to je bit pedagogije.
REFERENCE:
(*) Usp. R. Guardini, “Susret” u Id., Etika. Predavanja na Sveučilištu u Münchenu (pretiski tekstova iz 1950.-1962.), BAC, Madrid 1999. (izvornik na njemačkom iz 1993.), str. 186-197; Ibid., “L'incontro” (esej objavljen na njemačkom 1955.), u Ibid., Osoba i sloboda. Saggi o temeljima pedagoške teorije, a cura di C. Fedeli, prir. La Scuola, Brescia 1987., str. 27-47. [1] Osoba i sloboda, 32. [2] Usp. Isto, 34. [3] Etika, str. 192. [4] Isto. [5] Isto, 193. [6] Usp. https://iglesiaynuevaevangelizacion.blogspot.com/2018/10/50-aniversario-de-romano-guardini.html. [7] Etika, str. 194. [8] Isto, 195. U tom smislu, prisjetimo se što će Drugi vatikanski koncil reći deset godina kasnije u Gaudium et spes, 24: “Čovjek, jedino zemaljsko stvorenje koje je Bog ljubio radi njega samoga, ne može pronaći vlastito ispunjenje osim u iskrenom darivanju sebe drugima.”. [9] Osoba i sloboda, 45. [10] Etika, 196. [11] Usp. R. Guardini, Temelji teorije formacije, Eunsa, Pamplona 2020., 51 s. [12] Etika, 196. To se doista dogodilo s kršćanskom objavom (u kojoj se Bog priopćuje čovjeku) i, na drugi način, u svakoj autentičnoj svijesti o vlastitom pozivu. [13] Etika., 197. [14] Temelji teorije formacije, 80-ih. [15] Usp. Isto, 82-88.
Gospodin Ramiro Pellitero Iglesias, predavač pastoralne teologije na Fakultetu teologije Sveučilišta u Navarri.
Objavljeno na njegovom blogu Crkva i nova evangelizacija.
Čistilište: što je to, i koji su mu podrijetlo i značenje?
Što je čistilište?
Oni koji umrijeti u Božjoj milosti i prijateljstvu, ali budući da su ne savršeno očišćeni, prolaze kroz pročišćenje nakon svoje smrti, kako bi stekli svetost potrebno i ući u radost nebesku. Crkva naziva ovo konačno pročišćenje izabranih 'očistcem'., što se u potpunosti razlikuje od kazne koju trpe osuđeni, iako je ona sigurna u svoje vječno spasenje.
Ovo učenje također je potkrijepljeno praksom molitve za mrtve i mogućnošću plenarnih indulgencija, koje su već spomenute u Svetom pismu: "Zato je [Juda Makabejac] naredio da se prinese žrtva za iskupljenje umrlih, da budu oslobođeni od grijeha.". 2 M 12:46
Papa Benedikt XVI. je 2011. objasnio da Čistilište je privremeni status kroz koje osoba prolazi nakon smrti dok otkupljuje svoje grijehe. Očistilište nikada nije vječno; crkvena doktrina kaže da sve duše naposljetku ulaze u Raj.
«Očistilište nije nešto što se nalazi u utrobama Zemlje; nije vanjska vatra, nego unutarnja. To je vatra koja pročišćava duše na njihovom putu prema punom sjedinjenju s Bogom", rekao je papa. Papa Benedikt XVI. na općoj audijenciji srijedom 2011. godine.
Koje su porijeklo čistilišta?
Etimološko podrijetlo pojma ”purgatory” potječe od latinske riječi “purgatorium”, koja se može prevesti kao “ono što pročišćava” i koja, zauzvrat, izvedena je iz glagola 'purgare', što znači čistiti ili pročišćavati. Iako riječ "Purgatory" ne pojavljuje se doslovno u Bibliji, sam koncept jest.
Sveta Katarina govorila je o čistilištu.
Upravo na ovaj dan Sveti Otac je istaknuo lik svete Katarine Genovske (1447.–1510.), poznate po svojoj viziji čistilišta. Sveta ne počinje opisivati muke čistilišta iz zagrobnog života, a zatim ukazivati na put do pročišćenje ili preobrazba, već proizlazi iz "unutarnje iskustvo čovjeka na njegovom putu prema vječnosti.
Benedikt XVI. je dodao da se duša pojavljuje pred Bogom još uvijek vezana željama i tugom koje proizlaze iz grijeh i da ga to sprječava da uživa u viziji Boga, i da To je Božja ljubav prema čovječanstvu koja je pročišćava. od ljuske grijeha.
Isus je govorio o čistilištu
U Propovijedi na gori, naš Isus Pokazuje slušatelju što nas čeka nakon smrti kao posljedicu naših djela u životu. Počinje s Blaženstvima. Upozorava farizeje da neće ući u Kraljevstvo nebesko i na kraju citira riječi zabilježene u Evanđelju po Mateju:
"Pomiri se odmah sa svojim protivnikom dok ste još na putu s njim; da te protivnik ne preda sucu, sudac službeniku, i da ne budeš bačen u zatvor. Kažem ti istinu: nećeš izaći dok ne platiš do posljednjeg novčića. Matej 5:25–26.
Sveti Pavao je govorio o čistilištu.
U svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, sveti Pavao govori o osobnom sudu onih koji imaju vjeru u Isusa Krista i njegova učenja. To su ljudi koji su postigli spasenje, ali moraju proći kroz vatru kako bi njihova djela bila iskušana. Neka će djela biti toliko dobra da će dobiti neposrednu nagradu; druga će, međutim, “pretrpjeti gubitak”, ali će ipak “biti spašena”. Ovo je upravo ono što je čistilište: pročišćenje koje će neki trebati kako bi u potpunosti uživali u vječnom prijateljstvu s Bogom.:
"Jer nitko ne može postaviti drugi temelj osim onog koji je već postavljen, a to je Isus Krist. Ako tko gradi na tom temelju koristeći zlato, srebro, dragulje, drvo, sijenu ili slamu, djelo svakoga bit će razotkriveno; ono će biti otkriveno onog Dana, koji će biti objavljen vatrom. Kvaliteta rada svakoga bit će razotkrivena; bit će otkrivena onoga dana, jer će je oganj razotkriti. I kvaliteta rada svakoga bit će kušana ognjem. Tko god čiji rad, izgrađen na temelju, izdrži, primit će nagradu. A onaj čije djelo izgori pretrpjet će gubitak. On će, međutim, biti spašen, ali kao tko je prošao kroz vatru.". Jer temelj koji je postavljen jest Krist Isus, i nitko ne može postaviti drugi temelj osim njega. A ako tko na taj temelj sagradi zlato, srebro, dragocjeno kamenje, drvo, sijenu ili slamu, djelo će svakoga od njih biti otkriveno; oganj će ga is
U 18. stoljeću, iz pobožnosti prema mrtvima, stanovnici Santiago de Compostela Izgradili su kapelu As Ánimas. Njezinu je izgradnju financiralo sam lokalno stanovništvo svojim milodarcima i donacijama. Kapela je osmišljena da ublaži patnje duša u čistilištu, prema planovima arhitekta Miguela Ferra Caaveira, a nadzor nad radovima vodio je glavni graditelj Juan López Freire.
"Čistilište je čin Božjeg milosrđa, osmišljen da očisti nedostatke onih koji se žele poistovjetiti s Njim." Sveti Josemaría Escrivá de Balaguer, *Surco*, 889.
Postoji mnogo razloga za vjerovati u čistilište.
Kao što smo vidjeli, ovo učenje temelji se na Riječi Božjoj: ovu stvarnost, koju nam Sveto pismo otkriva, nazivamo 'purgatorij', što znači 'očišćenje'.
Ništa nečisto neće ući u nebo. Tko god je vjeran Bogu, ali ako u trenutku smrti nisu u stanju pune milosti, ne mogu ući u nebo jer sama Biblija kaže za nebeski grad: "Ništa nečisto neće ući u njega" (Otk 21,27).
Od najranijih stoljeća mi kršćani vjerujemo u njegovo postojanje: vjerovalo se u čistilište, kao privremeno stanje pročišćenja, od samog početka od strane ranih kršćana, crkvenih otaca koji su bili poznati po svojoj vjeri i svetosti. Godine 211., Tertulijan: "Mi prinosimo žrtve za mrtve..."; Godina 307, Laktancije: "Pravedna osoba čiji ostanu grijesi bit će povučena u vatru (očišćenje)…"; Godina 386, Ivan Zlatousti: "Ne smijemo sumnjati da naše žrtve za mrtve donose im neku utjehu..."; godina 580, Grgur VelikiŠto se tiče određenih manjih prijestupa, treba vjerovati da prije presude postoji pročišćavajući oganj...
Svijeće za mrtve: njihovo dublje značenje
Tradicija paljenja svijeće Za one koji su preminuli, paljenje svijeće kod kuće jedan je od načina da se njihovo sjećanje održi živim. Svjetlo također simbolizira vezu između živih i preminulih. Vjera je najbolje utočište za one koji moraju proći kroz proces pomirenja sa tugom nakon bilo kakvog gubitka. A upaljena svijeća simbolizira Isusa kao Svjetlo svijeta.. Svjetlo koje želimo dijeliti i koje također želimo ponuditi Bogu.
Isus je rekao svojim učenicima: “Ja sam svjetlo istinsko” i “Vi ste svjetlo svijeta… Neka svjetlo vaše zasja pred ljudima, da vide vaša dobra djela i proslave Oca vašega koji je na nebesima", Mt 5,16.
Kada treba upaliti svijeće za preminule?
U ranim danima kršćanstva na grobovima preminulih svetaca, osobito mučenika, palile su se svijeće ili uljane svjetiljke, koristeći simboliku svjetla kao predstavnika Isusa Krista. “U njemu bijaše život; a taj život bijaše svjetlo ljudima”, U njemu bijaše život i život bijaše svjetlo ljudi.
Zato Danas obično palimo svijeće za preminule, postavljajući molitvašto nudimo u vjeri. Također simbolizira našu želju da ostanemo ondje, s njima, u Božjoj prisutnosti, moleći se i posredujući za naše potrebe i potrebe cijelog svijeta, zahvaljujući, hvaljenjem i obožavanjem Isusa. Jer gdje je Bog, tamo nema tame.
Postoji intiman aspekt u ovome, povezan s paljenjem svijeća za naše preminule voljene osobe, nešto što se tiče svakoga od nas pojedinačno i našeg tihog dijaloga s Bogom. Ova upaljena svijeća postaje simbol božanskog plamena koji gori u svakome od nas., što nas čini sastavnim dijelom onog svjetla čiji je Isus simbol, a čiji smo svi mi, kao kršćani, dio.
«U svjetlu vjere molimo Blaženu Djevicu Mariju da moli s nama i da posreduje kod Boga za naše molitve.
Kršćansko značenje paljenja svijeća za mrtve i drugih svijeća
Liturgijske svijeće povezane su s čvrstom vjerom u Isusa Krista kao “svjetlo koje prosvjetljuje svijet”. “Još jednom im Isus reče: ”Ja sam svjetlo svijeta; tko me slijedi, neće hodati u tami, nego će imati svjetlo života",', Ivan 8,12.
Paljenje svijeća u ovom slučaju označava spoznaju Boga, koji je naš vodič u tami. i da nam, po Sinu Svojemu koji nam silazi, otvara oči i čini nas dostojnima svoje prisutnosti i svoje naklonosti.
Zato se u Katoličkoj crkvi, uz svijeće za preminule, svijeće postavljaju na oltar i blizu tabernakula. Oni su sastavni dio slavlja i koriste se u gotovo svim sakramentima, od krštenja do pomazanja bolesnih, s iznimkom sakramenta pomirenja, kao neizostavni simbolički elementi.
Uskrsna svijeća
Upali se tijekom Uskrsne bdije, na svetoj misi koja se slavi u Veliku subotu, nakon zalaska sunca i prije zore na Uskrsnu nedjelju, kako bi se proslavilo uskrsnuće Isusa. Zatim se ostavlja na oltaru tijekom cijelog uskrsnog razdoblja i gasi na Duhove.
Upaljeno je kao simbol Kristove uskrsne svjetlosti, koji se vraća iz mrtvih da prosvijetli put svojoj djeci i ponudi sebe za njihovo spasenje.
Krštena svijeća
Tijekom krštenja svećenik predaje svijeću zapaljenu s uskrsne svijeće.
Bijela svijeća u sakramentu krštenja simbol je koji predstavlja vodstvo na putu prema susretu s Kristom. koji je, zauzvrat, svjetlo naših života i svjetlo svijeta. Također simbolizira Kristovo uskrsnuće.
Žrtvene svijeće
Dolazi iz latinskog jezika. glas, što znači obećanje, obvezu ili jednostavno molitvu.
Ove su svijeće slične onima koje se pale za preminule. Pale ih vjernici pred oltarom, križem, slikom Djevice Marije ili svetca. Imaju posebnu simboliku: izražavaju želju da povjerimo svoje riječi i misli. Te upaljene svijeće uobičajene su u većini crkava. Nude se za posebnu namjeru i prate ih vrijeme osobne molitve.
Svijeća za tabernakul
Svjetlo koje obasjava tabernakul, označavajući prisutnost Tijela Kristova, lako je prepoznatljivo svakom kršćaninu koji uđe u crkvu.
Danas se na mnogim mjestima koristi svjetiljka umjesto svijeće, ali ona je i dalje jedan od najvažnijih i najdragocjenijih simbola: goruća plamen koja simbolizira Isusa i vjeru onih koji ga vole. Neiscrpna svjetlost koja ostaje upaljena čak i kad napustimo crkvu.
Adventni vijenac, europska tradicija, potječe iz sredine 19. stoljeća kao način obilježavanja tjedana koji prethode Božiću.
Sastoji se od vijenca od isprepletenih zimzelenih grana koji drži četiri svijeće. Svake nedjelje u Adventu pali se jedna svijeća i izgovara se molitva, uz čitanje iz Biblije; može se otpjevati i božićna pjesma.
Svijeće za oltar
Koriste se tijekom Svete mise barem od 12. stoljeća. Ove svijeće podsjećaju nas na progonjene kršćane ranih stoljeća koji su tajno slavili misu noću ili u katakombama uz svjetlo svijeća.
Također se mogu koristiti u procesijama na početku i na kraju Misa. Oni se nose na mjesto gdje se čita Evanđelje kao znak pobjedničke radosti u prisustvu Kristovih riječi.
Tijekom uskrsne bdije, kad đakon ili svećenik ulazi u zamračenu crkvu noseći uskrsnu svijeću, izgovara ili pjeva 'Svjetlo Kristovo', na što zajednica odgovara: 'Bog hvala'. Ova himna nas podsjeća kako je Isus došao u naš svijet grijeha i smrti da nam donese Božje svjetlo.
Paljenje svijeća za mrtve
Ovaj drevni običaj paljenja svijeća za preminule već su prakticirali Rimljani, a još ranije Etruščani; još dalje u prošlost, Egipćani i Grci koristili su svijeće za preminule u svojim pogrebnim obredima, U kršćanskoj vjeri, posjetiti grob voljene osobe, donijeti cvijeće, zapaliti svijeće za preminule i zastati u molitvi, iskustvo je koje tješi i utješi.
Jer su svijeće za mrtve treperavi stražari, sitni fragmenti svjetla koji označavaju put do mira našim preminulim voljenima; zato je lijep običaj paliti svijeće za mrtve i postavljati ih na nadgrobne spomenike kako bi osvjetljavale noć na grobljima. U svjetlu svijeća za preminule, dok goru, hranjene vlastitim voskom, prepoznajemo ljudski život kako polako blijedi.
Prinos koji činimo paljenjem svijeća za mrtve je žrtva koja molitvu prati djelima i čini našu vjerničku namjeru opipljivom. Zaštita i vodstvo stoga su glavne svrhe paljenja svijeća za preminule tijekom žalovanja. Običaj je ponovno ih paliti svake godine 1. studenoga, na Dan svih svetih, i 2. studenoga, na Dan svih duša ili Dan mrtvih.
Dani za paljenje svijeća po bojama
Osim svijeća za preminule, svijeće imaju važnu ulogu u blagoslovu pepela i palminih grančica na Cvjetnicu. Također se koriste u sakramentima, posvećenju crkava i groblja te u misi koju slavi novoordinirani svećenik. Ovisno o boji i danu, svijeće nam mogu pomoći da obogatimo i nadahnemo naše trenutke molitve.
Ove svijeće koje palimo mogu biti blagoslovljene od svećenika kako bismo se molili za bolesne i predali u Božje ruke.
Ponedjeljak: bijeli
Utorak: crveni
Srijeda: žuta
Četvrtak: ljubičasta ili violetna
Petak: ružičasta
Subota: zelena
Nedjelja: narančasta
Bijele svijeće
U 2. stoljeću Rimljani su odlučili da službena boja žalovanja bude bijela, zbog čega su svijeće za preminule bile bijele. Boja koju su europske kraljice priznavale sve do 16. stoljeća. Bijelo žalovanje podsjeća nas na bljedilo smrti i na to koliko smo krhki pred njom, potvrđujući čistoću naše duše.
Za da simbolizira ovo posebno vrijeme čekanja i pripreme; na primjer, možemo zapaliti bijele svijeće na adventskom vijencu tijekom božićne večere. U međuvremenu možemo izmoliti molitvu kao obitelj, moleći da se Mali Isus rodi u srcu svakog člana obitelji.
Uskrsna svijeća je također bijela. Možda je najprepoznatljivija zbog svoje veličine i izgleda, jer može biti visoka više od metra i ima šarene uzorke.
Crvene svijeće
U drevnom Egiptu boja crvena smatrala se simbolom bijesa i vatre. Također se povezivala s pustinjom, mjestom povezanom sa smrću. U drevnom Rimu crvena se povezivala s bojom prolivenog krvi i povezivala se i s tugovanjem i sa smrću.
Na primjer, Upaljivanje crvenih, ružičastih ili bordo svijeća na adventskom vijencu simbolizira našu ljubav prema Bogu i Božju ljubav koja nas okružuje. Označavaju treću nedjelju došašća, a njihovo je značenje radost i veselje, jer je rođenje Isusa sada blizu.
Crne svijeće
Godine 1502. katolički su monarsi naredili da crna bude službena boja žalovanja. Sve je to utvrđeno u “Pragmática de Luto y Cera”, pisanom kodeksu ponašanja o tome kako se tada trebalo poštovati žalovanje.
1. Koji je značaj paljenja svijeća za preminule?
Simbolizira Isusa kao "Svjetlo svijeta". Nadalje, održava uspomenu na preminule živom, predstavlja vezu između živih i mrtvih te je opipljiva žrtva vjere i molitve Bogu.
2. Koje je podrijetlo paljenja svijeća za mrtve?
Potiče iz drevnih pogrebnih obreda Egipćana, Grka, Etruščana i Rimljana. Rani kršćani preuzeli su ovaj običaj paleći svijeće na grobovima svetaca i mučenika kako bi simbolizirali Kristovo svjetlo.
3. Koji je dan tradicionalno za paljenje svijeća za mrtve?
Glavna je tradicija zapaliti ih i položiti na nadgrobne spomenike na grobljima 1. studenoga (Dan svih svetih) i 2. studenoga (Dan svih mrtvih).
4. Što znače boje svijeća za žaljenje (bijela i crna)?
Bijeli: Uvedene od Rimljana u 2. stoljeću kao znak žalosti, prizivaju bljedilo smrti i ponovno potvrđuju čistoću duše. CrniPostali su službeno razdoblje žalovanja 1502. godine dekretom katoličkih monarha u “Pragmatičnom dekretu o žalovanju i vosku”.
5. Što su voćne svijeće?
Njegovo ime potječe iz latinskog. glas (zaštitni zavjet ili molitva). To su svijeće koje vjernici pale pred oltarom ili svetom slikom kako bi izrazili posebnu namjeru i popratili svoju osobnu molitvu.
6. Koje druge vrste liturgijskih svijeća postoje u Katoličkoj crkvi?
Posebno su značajne Uskrsna svijeća (koja slavi Uskrsnuće), krsna svijeća (koja vodi putu k Kristu) i svijeća u tabernakulumu (koja označava prisutnost Tijela Kristova), svijeće za oltar (koje podsjećaju na mise ranih kršćana u katakombama) i adventske svijeće.
7. Koja se boja svijeće preporučuje ovisno o danu u tjednu?
Kako bi se potaknuli trenuci molitve, predlaže se sljedeći redoslijed: ponedjeljak (bijela), utorak (crvena), srijeda (žuta), četvrtak (ljubičasta ili violetna), petak (ružičasta), subota (zelena) i nedjelja (narančasta).
Što slavimo na blagdan Svih svetih?
Prvog studenog kršćani slave Svi sveti. Na taj dan Crkva se sjeća svih onih koji su umrli i, prošavši kroz čistilište, bili potpuno posvećeni i uživaju vječni život u Božjoj prisutnosti.
Svi sveti, kršćanska svečanost
Na blagdan Svih svetih, 1. studenog, gledamo u nebo. To je dan na koji se poštuju svi sveci., Poznati i nepoznati. Onima koji su već na oltarima su toliki kršćani koji, nakon života proživljenog prema Evanđelju, dijele vječnu sreću neba. Oni su naši zagovornici i naši uzori kršćanskog života.
«"Svetost je najljepše lice Crkve"» Papa Franjo piše u «Radujte se i likujte», njegova apostolska pobudnica o pozivu na svetost u današnjem svijetu (ožujak 2018.).
Papa nas podsjeća da je ovaj poziv upućen svakome od nas. Gospodin se obraća i vama: «Budite sveti, jer ja sam svet» (Niska razina 11,45; usp. 1P 1,16).
Prvog studenog sjećamo se svakoga od onih koji su rekli da ovom pozivu. Zato se Svi sveti ne slavi samo u čast blaženika ili svetaca s popisa kanoniziranih, za koje Crkva slavi poseban dan u godini; slavi se i u Slava svima onima koji nisu kanonizirani, ali već žive u Božjoj prisutnosti. Te se duše već smatraju svetima jer su u Božjoj prisutnosti.
Svi sveti, naslikao Fra Angelico. Talijanski slikar koji je spojio život dominikanskog fratra sa životom slikara. Ivan Pavao II. ga je beatificirao 1982. godine.
Povijest blagdana Svih svetih
Ova proslava Njegovi počeci sežu u 4. stoljeće zbog velikog broja mučenika Crkve. Kasnije, 13. svibnja 610., papa Bonifacije IV. posvetio je rimski Panteon kršćanskom bogoslužju. Tako su se počeli slaviti na ovaj datum. Nakon toga, u 7. stoljeću, papa Grgur IV. premjestio je blagdan na 1. studenog.
Broj svetaca koje je Katolička crkva službeno kanonizirala broji se u tisućama. Ali Postoji ogroman broj nekanoniziranih svetaca koji već uživaju u Bogu na nebu.. Ovaj blagdan posebno je posvećen tim nekanoniziranim svecima. Crkva nastoji odati priznanje djelu nepoznatih svetaca koji su anonimno riskirali svoje živote za pravdu i slobodu.
Razlika između Svih svetih i Dušnog dana
Papa Franjo je vrlo jasno objasnio razliku između Svih svetih i Dušnog dana:
«"Prvog studenog slavimo svetkovinu Svih svetih. Drugog studenog spomendan svih vjernih pokojnika. Ova dva slavlja usko su povezana.", kako radost i suze u Isusu Kristu pronalaze sintezu koja je temelj naše vjere i naše nade.
Doista, s jedne strane, Crkva, hodočasnica u povijesti, raduje se zagovoru svetaca i blaženika koji je podržavaju u poslanju naviještanja Evanđelja; s druge strane, ona, poput Isusa, dijeli suze onih koji pate zbog odvojenosti od svojih voljenih, te poput Njega i zahvaljujući Njemu, čini da njezina zahvalnost odjekuje Ocu koji nas je oslobodio od vlasti grijeha i smrti.»
«"Mnogo je divno svetih kršćana, mnogo je divno, šarmantno svetih majki; mnogo je divnih očeva. Oni će zauzeti divna mjesta na nebu.". Sveti Josemaría Escrivá de Balaguer.
Svi sveti
Prvog studenog Katolička crkva slavi svetkovinu Svih svetih. Ovaj blagdan ustanovljen je u čast svakog pojedinog sveca, poznatog ili nepoznatog, zbog njihovog velikog djela u širenju Božje poruke. Mnogi ljudi danas prisustvuju posebnoj misi u njihovu čast.
Na ovaj blagdan Svih svetih, Crkva nas poziva da pogledamo u nebo, našu buduću domovinu. Sjećamo se svih onih koji su već u Božjoj prisutnosti, onih koji se ne sjećaju kao kanonizirani sveci. Jer postoje milijuni koji su već dosegli Božju prisutnost. Najvjerojatnije većina nije stigla izravno; možda su prošli kroz čistilište, ali su na kraju dosegli Božju prisutnost.
Kao komentar na svetkovinu Svih svetih: "Radujte se i veselite se, jer će vam biti velika plaća na nebu." Rođeni smo da više nikada ne umremo; rođeni smo da uživamo Božju sreću! Gospodin nas potiče i želi da slijedimo put Blaženstva kako bismo bili sretni.
Dušni dan
2. studenog je Dušni dan. Iako se može činiti istim, sasvim je drugačije. Prvo, važno je shvatiti da je Dan mrtvih kulturna tradicija u kojoj se sjećaju preminulih, a postavljaju se oltari s fotografijama, cvijećem i hranom koju su pokojnici uživali za života. Prema povjesničarima, ova tradicija nastala je u Meksiku oko 1800. godine prije Krista.
Danas nas Crkva poziva da molimo za sve one koji su umrli, ali možda još nisu postigli vječnu radost. Možda su u čistilištu i trebaju naše molitve; stoga ih se moramo sjetiti na svetoj misi za mrtve i moliti u svako doba za njihov vječni pokoj.
Možeš biti svet
Svi kršteni su pozvani slijediti Isusa Krista, živjeti i širiti Evanđelje.
Svrha Opusa Dei je doprinijeti evangelizacijskoj misiji Katoličke Crkve, promičući među kršćanskim vjernicima svih uvjeta život u skladu s vjerom u redovnim okolnostima postojanja, a posebno kroz posvećenje rada.
Linkovi od interesa:
Katekizam Katoličke Crkve
Opusdei.org
Sadržaj
Noć vještica! Vještice? Nešto puno bolje
Na Svih svetih radujemo se i sjećamo se onih koji su umrli u Božjoj milosti i sada su u nebu. Na Dušni dan molimo se za one koji su još uvijek u čistilištu, da, očišćeni što je prije moguće, mogu uživati nebesku slavu. I u Noć vještica Ne slavimo ništa.
Noć vještica, proslave za razmišljanje
Oba slavlja pozivaju nas da razmišljamo o otajstvu smrti koje je sam Isus odlučio preuzeti kako bismo ga mi mogli prevladati.
To bi nas također trebalo potaknuti na razmišljanje o konačnoj sudbini naših života: da postignemo konačnu sreću za koju si nas stvorio (raj), pravi neuspjeh pakla ili 'druga prilika' čistilište Nakon što se pravilno pročisti. Nema mjesta za vještice ili konzumerističke proslave poput Noći vještica, koje su uvezene iz Sjedinjenih Država. Slavimo život, a ne smrt.
Pričest svetaca
A u srži ovog slavlja je vjera u pričest svetih koje ispovijedamo na kraju Vjerovanja.
«Budući da svi vjernici čine jedno tijelo, dobro jednoga prenosi se na ostale…“ Stoga je potrebno vjerovati da u Crkvi postoji zajedništvo dobara. Ali Najvažniji član je Krist, Budući da je On glava…
Dakle, dobro Kristovo se prenosi svim članovima, a to se prenosi kroz sakramente Crkve" (Sveti Toma, simbol 10) (Katekizam, 947).
Nikada nismo sami, Isus Krist i sva naša braća i sestre u vjeri nas prate i podržavaju.
U ranoj zajednici Jeruzalema, učenici su ustrajali u učenju apostola, pričest, lomljenje kruha i molitve (Djela 2,42).
Zajedništvo u vjeri: Vjera vjernika je vjera Crkve primljena od apostola, blago života koje se obogaćuje kada se dijeli (Katekizam, 949).
Mnoštvo vjernika imalo je jedno srce i jednu dušu, i nitko nije smatrao ono što je imao svojim, nego su dijelili sve (Djela 4,32).
"Nevjera svetog Tome" (oko 1601.-1602.) Caravaggia, remek-djelo koje obuhvaća biblijski trenutak sumnje.
Ljubav u mističnom tijelu Kristovom
Pričest milosrđaU “zajedništvu svetaca” Nitko od nas ne živi za sebe; kao što nitko ne umire za sebe. (Rimljanima 14:7).
Ako jedan ud trpi, svi ud pate s njim. Ako je jedan ud proslavljen, svi ud se s njim raduju. A vi ste tijelo Kristovo i svaki od vas je njegov ud (1. Korinćanima 12,26-27).
I najmanji naš čin učinjen s ljubavlju koristi svima, u toj solidarnosti među svim ljudima, živima ili mrtvima, koja je utemeljena na zajedništvu svetih.
""Postoji zajedništvo života među nama koji vjerujemo u Krista i koji smo u Njega utjelovljeni kroz..." Krštenje. Odnos između Isusa i Oca je model te vatre ljubavi.
A “zajednica svetaca” je jedna velika obitelj. Svi smo obitelj, obitelj u kojoj se svi trudimo pomagati i podržavati jedni druge.". Kateheza pape Franje.
Zagovor svetaca
Oslonimo se i na zagovor svetaca. “Budući da su oni na nebu bliže sjedinjeni s Kristom, oni čvršće utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti… oni nikada ne prestaju posredovati za nas pred Ocem.“.
Oni, po jedinom Posredniku između Boga i ljudi, Kristu Isusu, prikazuju zasluge koje su stekli na zemlji... Njihova bratska briga, stoga, uvelike pomaže našoj slabosti” (Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium 49).
Neki su sveci, kako im se približavala smrt, bili svjesni velikog dobra koje su mogli nastaviti činiti s Neba: “Ne plačite, bit ću vam korisniji nakon svoje smrti i pomoći ću vam učinkovitije nego za života" (sveti Dominik Guzman, umirući, svojoj braći, usp. Jordan Saski, knjiga 43).
“Svoje ću nebo provesti čineći dobro na zemlji” (Sveta Terezija od Djeteta Isusa, verba) (usp. Katekizam 956).
Posebno zazovimo Mariju, Majku Gospodinovu i ogledalo svake svetosti. Neka nas ona, presveta, učini vjernim učenicima svoga sina Isusa Krista i neka što prije dovede u Nebo mrtve koji su u čistilištu. Amen.
Gdje se tu uklapa slavljenje smrti, a ne života vještica? Nesumnjivo, Noć vještica, ili kako god se već zove u svakom dijelu svijeta, ima malo smisla u našim životima. Mi smo ljudi svetaca i onih koji se mole za svoje mrtve.
Gospodin Francisco Varo Pineda , ravnatelj istraživanja na Sveučilištu Navarra. Teološki fakultet. Profesor Svetog pisma.
