31. srpnja Crkva slavi svetog Ignacija Loyolu, utemeljitelja Družbe Isusove i jednog od velikih majstora duhovnog života. Njegovo naslijeđe seže daleko izvan osnivanja redovničkog reda: Crkvi je ostavio metodu za učenje kako otkriti Božju volju usred svakodnevnog života.
U svijetu punom buke, teških odluka i neizvjesnosti, ignacijansko razlučivanje ostaje put do unutarnje slobode. Ono nije ni metoda za predviđanje budućnosti ni tehnika za rješavanje problema, nego put molitve koji nam pomaže prepoznati kako Bog djeluje u srcu svake osobe.
Sveti Ignacije iz Loyole rođen je 1491. godine u Loyoli. U mladosti je sanjao o vojnoj slavi i životu na dvoru. Sve se promijenilo 1521. godine, kada je teško ranjen topničkom kuglom dok je branio Pamplonu.
Njegova duga oporavka označila je prekretnicu u njegovom životu. Budući da nije imao viteških romana za zabavu, počeo je čitati Život Krista i nekoliko biografija svetaca koje su mu se našle na putu. Ta su čitanja u njegovoj glavi pokrenula ključno pitanje: zašto su ga neke misli ispunjavale dubokim osjećajem radosti, dok su mu druge donosile samo prolazno zadovoljstvo?
Ne shvaćajući to, kretao sam se putem koji će me dovesti do duhovnog rasuđivanja koje ću kasnije iznijeti u Duhovne vježbe.
Riječ «discernment» može se činiti složenom, ali sveti Ignacije ju je razumio na vrlo specifičan način: naučiti razlikovati unutarnje pokrete koji nas približavaju Bogu od onih koji nas udaljavaju od Njega.
Tijekom oporavka otkrio je da mu zamišljanje vojnih podviga donosi samo prolazno zadovoljstvo, dok mu razmišljanje o životu Krista ili primjeru svetaca ostavlja trajan osjećaj mira. To iskustvo postalo je polazišna točka za sva njegova duhovna učenja.
Godinama kasnije papa Franjo je ispričao upravo ovu epizodu kako bi ilustrirao kako je Ignacije naučio prepoznati razliku između prolazne radosti i istinskog utjehe, koja traje i usmjerava čitav život prema Bogu.
Utjeha i pustoš: dva ključna aspekta ignacijanske duhovnosti
Jedno od najpoznatijih učenja svetog Ignacija je razlikovanje duhovne utjehe i pustoši. Utjeha nije samo pitanje dobrog osjećaja. To je unutarnje iskustvo koje jača vjeru, povećava nadu, nadahnjuje nas na dublje ljubav i privlači nas bliže Bogu čak i usred teškoća.
Desolacija se, s druge strane, očituje kao unutarnja tama, očaj, gubitak nade ili odvraćanje od molitve. Sveti Ignacije je primijetio da su obje te stanja dio duhovnog puta. Važno je ne izbjegavati ih, nego naučiti ih prepoznati kako bismo mogli donositi slobodne odluke usmjerene prema dobru.
Duhovne vježbe: škola za otkrivanje Božje volje
Najpoznatiji ishod iskustva svetog Ignacija je Duhovne vježbe, djelo koje je gotovo pet stoljeća pomagalo milijunima ljudi da prodube svoj odnos s Kristom. To nije samo knjiga za čitanje. To je putovanje molitve, tišine, samopouzdavanja i promišljanja Evanđelja, koje nastoji urediti život prema Božjoj volji.
Krajnji je cilj naučiti slobodno odgovoriti na pitanje koje si svaki kršćanin u nekom trenutku postavlja: «Gospodine, što želiš od mene?».
Prosudba i zvanje
Svako zvanje proizlazi iz Božjeg poziva, ali također zahtijeva srce spremno slušati. Zato razlučivanje ima ključnu ulogu u formaciji onih koji osjećaju poziv u svećeništvo, u posvećeni život, u brak ili u bilo koji oblik kršćanske predanosti.
Slušanje Božjeg glasa zahtijeva tišinu, molitvu, duhovno vodstvo i čvrstu osnovu koja omogućuje razlikovanje vlastitih želja, vanjskih pritisaka i djelovanja Duha Svetoga.
Sveti Ignacije je shvatio da se važne odluke ne mogu donositi isključivo na temelju emocije trenutka. One zahtijevaju unutarnju slobodu koju samo Bog može podariti.
Vrlo relevantna lekcija za svećeničko formiranje
Ignacijanska duhovnost ostaje osobito vrijedna za formaciju svećenika i klerika.. Dobar pastor ne smije biti upoznat samo s naukom Crkve. On ili ona također mora naučiti slušati, koračati uz druge i pomoći im otkriti Božju volju u vlastitim životima.
Upravo zato je ljudsko, duhovno, intelektualno i pastoralno formiranje toliko važno. Crkva treba svećenike koji su sposobni rasuđivati i podučavati druge da rasuđuju.
Ovo je također jedan od razloga postojanja Zaklade CARF: raditi na osiguravanju da seminaristi, biskupijski svećenici i članovi redovnih zajednica iz cijeloga svijeta dobiju cjelovitu formaciju koja im omogućuje učinkovitije služenje Crkvi i ljudima koje im Bog stavlja na put.
Pronalaženje Boga u svemu
Možda je fraza koja najbolje sažima duhovnost sv. Ignacija jedna od najpoznatijih u ignacijanskoj tradiciji: pronalaženje Boga u svemu. To ne znači da je sve isto ili da svaka odluka automatski vodi k Bogu. To znači naučiti otkrivati njegovu prisutnost na poslu, unutar obitelji, tijekom studija, u službi drugima, kao i u teškim vremenima.
Ova perspektiva pretvara svakodnevni život u mjesto susreta s Kristom i pretvara svaki dan u novu priliku za odgovor na njegov poziv.
Sveti Ignacije i dalje nas uči kako slušati Boga.
Više od pet stoljeća nakon svoje konverzije, sveti Ignacije iz Loyole i dalje pomaže milijunima kršćana da donose odluke sa slobodom, mirom i pouzdanjem. Njegovo nas nasljeđe podsjeća da Bog i dalje govori ljudskom srcu. Ali da bismo čuli njegov glas, potrebna nam je tišina, molitva, formacija i iskrena želja za traženjem istine.
U društvu punom distrakcija i stalne žurbe, ignacijansko razlučivanje ostaje poziv da zastanimo, pogledamo u sebe i ponizno upitamo: «Gospodine, što želiš od mene?». To je pitanje koje može promijeniti život. Baš kao što je zauvijek promijenilo život tog ranjenog vojnika, koji je potom postao jedan od velikih svetica Crkve.
Što je prosuđivanje? Riječi pape Franje o razlučivanju.
Draga braćo i sestre:
Danas započinjemo novu seriju kateheza: završili smo Katekizacija o starosti, sada započinjemo novu seriju na temu prosudba.
Prosuđivanje je važan proces koji se tiče svih nas, jer su izbori bitan dio života. Prosuđivanje odluka. Biramo što jesti, što nositi, studijski program, posao, vezu. U svemu tome oblikujemo putovanje našeg života, a naš odnos s Bogom također se ostvaruje.U Evanđelju Isus govori o razlučivanju koristeći slike iz svakodnevnog života; na primjer, opisuje ribara koji odabire dobre ribe i odbacuje loše; ili trgovca koji zna prepoznati, među mnogim biserima, onaj najveće vrijednosti. Ili čovjek koji, dok ore polje, pronađe nešto što se ispostavi blagom (usp. Gorje 13,44-48).
U svjetlu ovih primjera, prosuđivanje se čini vježbom u obavještajne službe, i također od vještina i također od hoće, kako biste maksimalno iskoristili povoljjan trenutak: to su uvjeti za donošenje dobre odluke. Potrebna je inteligencija, vještina, ali i odlučnost da biste donijeli dobru odluku.
Postoji i nužan trošak da bi prosuđivanje zaživjelo u praksi. Kako bi svoj posao obavljao što bolje, ribar uzima u obzir umor, duge noći na moru i odbacivanje dijela ulova, prihvaćajući gubitak dobiti radi onih za koje je ulov namijenjen. Trgovac biserima ne oklijeva potrošiti sve da bi kupio taj biser; isto tako i čovjek koji je naišao na blago. To su neočekivane i nepredviđene situacije u kojima je ključno prepoznati važnost i hitnost odluke koja se mora donijeti.
Svatko mora donositi vlastite odluke; nema nikoga tko bi ih donosio umjesto nas. U bilo kojem trenutku odrasli, budući da su slobodni, mogu potražiti savjet ili razmisliti, ali odluka je njihova; ne možete reći: «Izgubio sam ovo jer su moj muž, moja žena ili moj brat odlučili»: ne! Morate odlučiti sami; svatko mora odlučiti, i zato je važno znati raspoznatiDa biste donijeli pravu odluku, morate biti u stanju razlučiti.
Evanđelje sugerira još jedan važan aspekt razlučivanja: uključuje emocije. Onaj tko je pronašao blago nema poteškoća prodati sve, toliko je velika njegova radost (usp. Gorje 13,44).
Izraz koji je upotrijebio evanđelist Matej To ukazuje na vrlo posebnu vrstu radosti, onu koju nijedno ljudsko iskustvo ne može pružiti; i doista se pojavljuje u vrlo malo drugih odlomaka Evanđelja, koji svi upućuju na susret s Bogom.
To je radost mudraca kada, nakon dugog i napornog putovanja, ponovno vide zvijezdu (usp. Gorje 2:10); to je radost žena koje se vraćaju od praznog groba nakon što su čule anđeosku objavu Uskrsnuća (usp. Gorje 28.8). To je radost onih koji su pronašli Gospodina. Donošenje dobre odluke, ispravne odluke, uvijek vas vodi do te konačne radosti; možda ćete usput morati podnijeti malo nesigurnosti, promisliti i tražiti, ali na kraju ispravna odluka donosi radost.
U Posljednji sud, Bog će nam podariti razboritost – veliku razboritost. Slike poljoprivrednika, ribara i trgovca primjeri su onoga što se događa u Kraljevstvu nebeskom, Kraljevstvu koje se otkriva u običnim životnim djelima, koja od nas zahtijevaju da zauzmemo stav.
Zato je toliko važno znati razlučiti: veliki izbori mogu proizaći iz okolnosti koje na prvi pogled djeluju neznatno, a koje se ispostave odlučujućima. Na primjer, razmotrimo prvi susret Andrije i Ivana s Isusom, susret koji je nastao iz jednostavnog pitanja: «Rabi, gdje stanuješ?» — «Dođite i vidite» (usp. Jn (1:38–39), kaže Isus. Vrlo kratak razgovor, ali to je početak promjene koja će, korak po korak, oblikovati čitav život. Godinama kasnije evanđelist će se prisjetiti tog susreta koji ga je zauvijek promijenio; također će se sjetiti vremena: «Bilo je oko četiri sata poslijepodne» (r. 39). Bio je to trenutak kada su se vrijeme i vječnost susreli u njegovu životu.
U dobroj i pravoj odluci Božja volja susreće našu volju; sadašnji put susreće vječni. Donijeti pravu odluku, nakon procesa razlučivanja, znači ostvariti taj susret: vrijeme s vječnim.
Stoga su znanje, iskustvo, naklonost i volja neki od bitnih elemenata prosuđivanja. Tijekom ovih katehetskih susreta razmotrit ćemo i druge koji su jednako važni.
Prosudba – kao što sam rekao – uključuje a napor. Prema Bibliji, život koji trebamo živjeti nije nam predan gotov: ne! Moramo stalno donositi odluke u skladu s okolnostima kako se pojavljuju. Bog nas poziva da odvagnemo svoje mogućnosti i donesemo izbore: stvorio nas je slobodnima i želi da iskoristimo svoju slobodu. sloboda. Stoga je rasuđivanje naporan.
Često smo doživjeli ovo iskustvo: odabrali smo nešto što nam se činilo dobrim, samo da bismo na kraju otkrili da to nije bilo tako. Ili znamo što nam je zaista najbolje, a ipak ne uspijemo to odabrati.
Za razliku od životinja, ljudi mogu griješiti; mogu odabrati da ne donesu pravu odluku. Biblija to pokazuje već na svojim prvim stranicama. Bog čovjeku daje jasnu uputu: ako želiš živjeti, ako želiš uživati u životu, sjeti se da si stvorenje, da nisi mjerilo dobra i zla i da će tvoji izbori imati posljedice – za tebe, za druge i za svijet (usp. General 2:16–17); možeš zemlju pretvoriti u veličanstveni vrt ili je pretvoriti u pustinju smrti.
Osnovna lekcija: nije slučajnost da je ovo prvi dijalog između Boga i čovjeka. Dijalog ide ovako: Gospodin daje zadatak – "Morate učiniti ovo i ono" – a čovjek, na svakom koraku koji poduzme, mora razlučiti koju odluku donijeti. Razlučivanje je razmišljanje uma i srca koje moramo poduzeti prije donošenja odluke.
Prosuđivanje je iscrpljujuće, ali nužno za život. Zahtijeva da upoznam sebe, da znam što mi je dobro ovdje i sada. Iznad svega, zahtijeva a sinovanski odnos s Bogom. Bog je naš Otac i ne ostavlja nas same; uvijek je spreman savjetovati nas, ohrabrivati nas i dočekati nas.
Ali on nikada ne nameće svoju volju. Zašto? Zato što želi biti voljen, a ne strahovan. A Bog također želi da budemo djeca, a ne robovi: slobodna djeca. A ljubav se može živjeti samo u slobodi.
Da bi naučio živjeti, moraš naučiti voljeti, a da bi to učinio, moraš razlučiti: Što mogu učiniti sada, suočen s ovim izborom? Neka to bude znak veće ljubavi, veće zrelosti u ljubavi.
Molimo se da nas Duh Sveti vodi! Pozivajmo Ga svaki dan, osobito kad trebamo donijeti odluke. Hvala vam.
Zašto je razboritost bitna u formaciji svećenika
Papa Franjo je razboritost definirao kao čin koji se tiče svake osobe, jer je svaki život oblikovan odlukama koje određuju vlastiti put. Ne radi se samo o odabiru između dobra i zla, nego o prepoznavanju, uz Božju pomoć, onoga što je najvjerniji odgovor na poziv koji On upućuje svakome od nas. Discerniranje je, u konačnici, učenje tumačiti vlastiti život u svjetlu Duha Svetoga.
Ova sposobnost je osobito važna u formaciji svećenika. Prije nego što počne pratiti druge na njihovom putu vjere, seminarist mora naučiti slušati Božji glas u vlastitom životu. Svećenički poziv ne proizlazi iz prolaznog poriva ili osobnog projekta, nego iz susreta ljudske slobode i Božje ljubavi. Zato je potrebno vrijeme, molitva, tišina i duhovno vodstvo kako bi se pomoglo protumačiti ono što se događa u srcu.
Prosuđivanje, objašnjava papa Franjo, uključuje cijelu osobu: pamćenje, razum, volju i emocije. Poznavanje sebe nužno je za prepoznavanje načina na koji Gospodin djeluje i za osiguravanje da buka, žurba ili vlastiti interesi ne utišaju njegov glas.
U tom procesu molitva ima neprocjenjivu ulogu. Ona nije tek trenutak osobne kontemplacije, već prostor u kojem budući svećenik njeguje prijateljstvo s Kristom. Što je to prijateljstvo dublje, to je lakše prepoznati što vodi Evanđelju i razlikovati ga od onoga što od njega odvodi. Raspoznavanje ne traži automatske odgovore, već unutarnji pogled sposoban otkriti Božju prisutnost čak i u najobičnijim okolnostima.
Sveti Ignacije Loyolski je tu istinu spoznao iz vlastitog iskustva. Otkrio je da ne ostavljaju sve misli isti trag u srcu: neke donose trenutačno zadovoljstvo koje brzo blijedi, dok druge donose duboki mir, trajnu radost i veću želju za ljubavlju i služenjem. Učenje prepoznavanja tih unutarnjih pokreta ostaje jedno od najvrjednijih učenja ignacijanske duhovnosti i temeljni alat za formaciju onih koji će postati pastiri Crkve.
Zato Crkva pridaje toliku važnost cjelovitoj formaciji seminarista. Izvrsno akademsko obrazovanje nije dovoljno; potrebno je njegovati i srce kako bi svećenik mogao slobodno slušati Božju volju i kasnije pomagati drugima da je otkriju. Pastor koji je naučio razlučivati moći će pratiti mladu osobu koja traži svoje zvanje, bračni par suočen s poteškoćama ili nekoga tko želi ponovno otkriti svoju vjeru.
Misija Zaklade CARF savršeno se uklapa u ovaj kontekst. Podržavajući ljudsko, duhovno, intelektualno i pastoralno formiranje klerika, biskupijskih svećenika i redovnika iz cijelog svijeta, pomaže osigurati da Crkva ima dobro pripremljene pastire, sposobne vjerno naviještati Evanđelje i pratiti svaku osobu u razlučivanju poziva koji im Bog upućuje.
carf@fundacioncarf.orgFiksni telefon: +34 914 029 082Mobitel: +34 638 078 51145 Conde de Peñalver.
