Papina kateheza: Isus Krist, naša nada

Opća audijencija kod pape Lava XIV. na Trgu sv. Petra, 3. rujna 2025.

Draga braćo i sestre:

U srcu priče o strasti, u najsvjetlijem i istovremeno najmračnijem trenutku život Isusa Krista, Ivanovo evanđelje nam daje dvije riječi koje sadrže golemu misteriju: «Žedan sam» (19,28) i odmah nakon toga «Svršeno je» (19,30). To su posljednje riječi, ali nose težinu cijelog života, otkrivajući smisao cijelog postojanja Sina Božjega. Na križu se Isus ne pojavljuje kao pobjednički junak, već kao prosjak ljubavi. Ne proglašava, ne osuđuje, ne brani se. Ponizno traži ono što si sam ne može dati ni na koji način.

Isus Krist raspeti, puni izraz Ljubavi

Žeđ Raspetoga nije samo fiziološka potreba slomljenog tijela. Ona je također, i prije svega, izraz duboke želje: želje za ljubavlju, za odnosom, za zajedništvom. To je tihi krik Boga koji, odlučivši podijeliti s nama cijelo naše ljudsko stanje, dopušta da ga i sam probode ta žeđ. Boga koji se ne srami prositi za gutljaj, jer nam tom gestom govori da ljubav, da bi bila istinita, mora naučiti i tražiti, a ne samo davati.

«Žedan sam», kaže Isus i na taj način otkriva svoju, a i našu ljudskost. Nitko od nas ne može biti samodostatan. Nitko se ne može spasiti. Život se «ispunjava» ne kada smo jaki, već kada naučimo primati. I upravo u tom trenutku, nakon što je od nekog drugog primio spužvu namočenu u octu, Isus proglašava: «Svršeno je.» Ljubav je sama sebe učinila potrebitom i upravo zato je izvršila svoje djelo.

To je kršćanski paradoks: Bog ne spašava čineći, već dopuštajući da se čini. Ne pobjeđujući zlo silom, već potpunim prihvaćanjem slabosti ljubavi. Na križu nas Isus uči da se ljudsko ispunjenje ne nalazi u moći, već u pouzdanju i otvorenosti prema drugima, čak i kada su neprijateljski raspoloženi i neprijatelji. Spasenje ne leži u autonomiji, već u poniznom prepoznavanju vlastitih potreba i znanju kako ih slobodno izraziti.

Ispunjenje naše ljudskosti unutar Božjeg plana nije čin sile, već gesta povjerenja. Isus ne spašava dramatičnom gestom, već tražeći nešto što se ne može dati samo od sebe. I ovdje se otvaraju vrata istinskoj nadi: ako je čak i Sin Božji odlučio ne biti samodostatan, onda njegova žeđ - za ljubavlju, za smislom, za pravdom - nije znak neuspjeha, već istine.

Dopustimo da nas Isus Krist ljubi

Ovu istinu, naizgled tako jednostavnu, teško je prihvatiti. Živimo u dobu koje nagrađuje samodostatnost, učinkovitost i uspješnost. Međutim, Evanđelje nam pokazuje da mjera naše ljudskosti nije ono što možemo osvojiti, već naša sposobnost da dopustimo sebi da budemo voljeni i, kada je potrebno, da pomognemo drugima.

Isus nas spašava pokazujući nam da molba nije nedostojna, već oslobađajuća. To je put izlaska iz skrovišta grijeha, povratka u prostor zajedništva. Od početka je grijeh stvarao sram. Ali oprost, istinski oprost, rađa se kada se možemo suočiti sa svojom potrebom i više se ne bojimo odbijanja.

Isusova žeđ na križu stoga je i naša. To je vapaj ranjenog čovječanstva koje još uvijek traži živu vodu. I ta žeđ nas ne udaljava od Boga, već nas s Njim ujedinjuje. Ako imamo hrabrosti priznati je, možemo otkriti da je i naša krhkost most prema nebu. Upravo u traženju – a ne u posjedovanju – otvara se put do slobode, jer prestajemo se pretvarati da smo samodostatni.

U bratstvu, u jednostavnom životu, u umijeću traženja bez srama i davanja bez kalkuliranja, leži radost nepoznata svijetu. Radost koja nas vraća izvornoj istini našeg bića: stvorenja smo stvorena da dajemo i primamo ljubav.

Draga braćo i sestre, u Kristovoj žeđi možemo prepoznati sve svoje. I naučiti da nema ništa ljudskije, ništa božanskije, od toga kako znati reći: Trebam. Ne bojmo se tražiti, osobito kada osjećamo da to ne zaslužujemo. Ne sramimo se pružiti ruku. Upravo tu, u toj poniznoj gesti, skriva se spasenje.

Posljednji apel pape Lava

Iz Sudana, posebno iz Darfura, stižu dramatične vijesti. U El Fasheru su brojni civili zarobljeni u gradu, žrtve nestašice i nasilja. U Tarasinu je razorno klizište uzrokovalo mnoge smrti, ostavljajući za sobom tugu i očaj. I, kao da to nije dovoljno, širenje kolere prijeti stotinama tisuća već iscrpljenih ljudi. Osjećam se bliže nego ikad sudanskom narodu, posebno obiteljima, djeci i raseljenima.

Molim za sve žrtve. Upućujem iskren apel onima na vlasti i međunarodnoj zajednici da zajamče humanitarne koridore i provedu koordinirani odgovor kako bi se zaustavila ova humanitarna katastrofa. Vrijeme je da se započne ozbiljan, iskren i uključiv dijalog između stranaka kako bi se okončao sukob i vratila nada, dostojanstvo i mir narodu Sudana.