«"Od svoje 15. godine počela sam ići u crkvu zahvaljujući pozivu nekih časnih sestara (Župnih akcijskih misionarki) koje su služile u mojoj župi.

Malo po malo, Bog mi je davao male "zadatke" unutar ovog putovanja.

Bio sam koordinator župne mladeži, ponavljač misionarske animacijske službe "Jovenmisión", biskupijski koordinator za mladež, a u to vrijeme sam diplomirao kao društveni komunikator, a nekoliko godina sam radio u radijskim i televizijskim medijima emitirajući vjerske programe.

U srcu sam još uvijek osjećao nemir; shvaćao sam da Bog od mene traži više.

Nakon procesa razlučivanja, 13. svibnja 2014., na dan Gospe Fatimske, pod majčinskom zaštitom Djevice Marije, odlučio sam prihvatiti ovu avanturu na koju me Bog pozivao: Put do svećeništva!

 Upisao sam se u sjemenište San Ignacio de Antioquia Nadbiskupije Coro kako bih započeo svoj put prema ministerijalnom svećeništvu. Nakon završetka studija filozofije, Bog me ponovno iznenadio preko mog biskupa, koji me obavijestio da me želi poslati na studij u Španjolsku, u Međunarodno sjemenište Bidasoa.

U tom trenutku u meni su se osjećali različiti osjećaji, ali bez sumnje, ono što me najviše ispunilo bila je radost razumijevanja da Bog nastavlja voditi ovaj put služenja i predanosti.

Priznajem da nikada, ni u najluđim snovima, nisam pomislio da bih ikada mogao napustiti svoju zemlju, a kamoli ući u avion, budući da moja obitelj nije bogata, a situacija u mojoj zemlji nije najbolja.

Unatoč svemu, Bog je počeo otvarati putove da ispuni ovu želju moga biskupa, koja je postala i moja.

Bio sam jako uzbuđen kad sam na internetu vidio videozapise o Bidasoi i saznao kakvo će biti ovo blagoslovljeno mjesto, na koje me Bog pozivao da nastavim oblikovati sebe poput lončara.

Dana 8. rujna 2019. stigao sam u Bidasou, pomalo tužan što napuštam obitelj, ali Bog, koji nikad ne preskače svoju velikodušnost, dao mi je još jednu veliku i raznoliku obitelj u bogoslovima i odgojiteljima. Zahvaljujući svemu što sam doživio tijekom svoje formacije u Bidasoi, moj odgovor na ovaj poziv koji mi je Gospodin dao uvelike je ojačan.

Želio bih podijeliti anegdotu o nekome koga jako volim i tko je nesumnjivo bio ključna osoba u ovom procesu: moja draga Majka na Nebu, Djevica Marija. Godine 2012., dvije godine prije nego što sam upisao sjemenište, naišao sam na novinski članak o marijanskoj pobožnosti, meni tada nepoznatoj, Gospi od Stupova.

Čitao sam to s velikim entuzijazmom i od tog dana nadalje stalno sam nailazio na knjige, recenzije, slike, slike... Sve o Blaženoj Djevici od Pilara; sjećam se da sam prijateljima, kao u šali, ponavljao da me Djevica od Pilara progoni jer mi se posvuda ukazuje.

Jednog dana, jedna gospođa je došla na mjesto gdje sam radio i dala mi značku s Djevicom od Pilara koju je kupila u Marijanskom svetištu u Španjolskoj. Zahvalio sam joj se i sjećam se da sam joj rekao da je ta značka najbliže što ću ikada doći tom blagoslovljenom mjestu, a ona je odgovorila da ako me Djevica prati, dat će mi milost da jednog dana posjetim to mjesto gdje se ukazala apostolu Jakovu.

Sedam godina kasnije, ovaj dugo očekivani susret s Majkom Božjom dogodio se u njezinom svetištu zahvaljujući putovanju iz sjemeništa Bidasoa. Tamo sam shvatio da je boravak ovdje milost koju mi je Bog stavio na put. Sve sam sigurniji u svoj poziv, a da bih to izrazio, volim koristiti izraz svete Terezije iz Lisieuxa: "Moj poziv je Ljubav.".

Hvala vam što ste dio moje priče.