— Zadovoljstvo mi je pozdraviti vas, dragi oče Marwan, posebno ovih dana kada ponovno na televiziji vidimo i u novinama čitamo o sukobima koji potresaju Jeruzalem i Svetu zemlju. Razgovor s nekim tko je posvećen institucionalnoj komunikaciji i kršćanima u Svetoj zemlji pomaže nam da shvatimo koliko je taj dio svijeta složen. A vi ste odličan primjer te složenosti.
Da, doista! Rođen sam u Jeruzalemu 1974. u ekumenskoj obitelji. Moj otac je bio pravoslavac, a majka Latinoamerikanka. Kao što ste spomenuli, krstili su me Melkiti jer je jedan od majčinih ujaka bio melkitski svećenik. Kad sam se rodio, pitao je moje roditelje može li me sam krstiti, i to je učinio po svom obredu. Nakon toga, moji su roditelji htjeli da pohađam jednu od najboljih škola u Jeruzalemu. Stoga su me upisali u anglikansku školu. I na kraju, s pravoslavnim ocem, latinoameričkom majkom, kršten od Melkita i obrazovan od strane anglikanaca, konačno sam ušao u franjevački samostan u Svetoj zemlji.
— Pa, fascinantno je, ali nije lako razumjeti nekome tko ne živi na Istoku i nije upoznat s tom složenošću...
Naravno! I znate, moj prvi kontakt s vjerom bio je zapravo u Anglikanskoj crkvi. U školi smo išli u crkvu moliti, očito po anglikanskom obredu. Istovremeno, roditelji su me poslali u oratorij župne crkve, koja je bila latinska župa. Išao sam jednom tjedno i koliko god sam mogao. Za to vrijeme upoznao sam neke mlade prijatelje, ne iz škole već iz susjedstva, koji su bili dio Franjevačke mladeži Starog grada Jeruzalema.
Pridružio sam im se jer mi se svidjelo kako su se okupljali na molitvu, razmišljajući o Božjoj riječi. Malo-pomalo, bolje sam upoznavao franjevačke fratre i počeo osjećati Božji poziv da postanem dio ovog franjevačkog bratstva.
Do kraja posljednje godine srednje škole već sam odlučio ući u samostan kako bih isprobao franjevački život s fratrima Kustodije Svete Zemlje. Moji su se roditelji tome oštro protivili. Međutim, nakon mog dugog inzistiranja, dopustili su mi da uđem u samostan.
— Izraelski državljanin, arapsko-palestinskog podrijetla, kršćanske vjere, a odgojen u raznim vjerama i obredima. Pravi Jeruzalemčanin. Kako doživljavate taj složeni identitet?
Svakako, kao Palestinac rođen u Jeruzalemu, koji se zapravo nalazi u Izraelu, zemlji toliko etničkih skupina, s uistinu raznolikom crkvenom pozadinom, nije bilo i nastavlja biti nimalo lako... Jer, vidite, u Jeruzalemu bi svatko želio imati malo mjesta.
I nije bilo lako, prvo, jer u Sveta zemlja Osoba se mora prilagoditi toliko mnogo načina razmišljanja i toliko mnogo načina postojanja. I ne govorim samo o arapskim građanima Izraela, već i o mnogim različitim načinima razmišljanja mnogih hodočasnika koji stalno posjećuju Svetu zemlju, a često i mnogih stranaca koji tamo žive.
S jedne strane, njihova prisutnost može predstavljati izazov; s druge strane, ona je ujedno i prednost. Izazov jer zahtijeva i ekumenski duh i otvorenost za međureligijski dijalog. Prednost leži u znanju kako shvatiti i vrednovati najbolje poruke iz svih tih kultura.
— Koliko kršćana ima u Svetoj zemlji, kojoj denominaciji pripadaju i koje su njihove posebne potrebe?
Mi kršćani Svete Zemlje pripadamo mnogim različitim crkvama. Tu su Katolička Crkva, Anglikanska Crkva, Protestantska Crkva, kao i Pravoslavne Crkve. Međutim, mi kršćani živimo zajedno u velikom skladu vjere jer vjerujemo u istog Boga i Spasitelja, Isusa Krista. Naša je apsolutna potreba potvrditi svoje postojanje i prisutnost kao ujedinjenog tijela jer smo manje od 2% stanovništva Svete Zemlje (samo Država Izrael ima gotovo 9,5 milijuna stanovnika). Dakle, mi smo zaista manjina.
Normalno je imati tu potrebu za samopotvrđivanjem i reći da smo istinski prisutni. Zapravo, prisutni smo sa znanstvenog i obrazovnog stajališta, administrativno u svijetu rada i poslovanja, a također i iz perspektive utemeljene na vjeri.
— I ovaj aspekt vjere i dijaloga vrlo je važan, budući da znamo da kršćani igraju posebnu ulogu u mirovnim pregovorima, zahvaljujući tome što imaju najbolje škole u zemlji. Statistički gledano, oni su najuspješniji u svojim studijima, posebno u područjima poput medicine. I oni su pravi faktor nacionalnog jedinstva, iako su uklješteni između dvije glavne vjerske skupine: judaizma i islama.
Doista. Mi smo jedna od komponenti koje čine društvo u kojem živimo Sveta zemlja, Među kršćanima, muslimanima, Židovima, Druzima i drugima, ono što se događa na sociopolitičkoj razini u cijelom društvu događa se i nama. I ono što drugi mogu doživjeti, doživljavamo i mi. Ali biti u manjini znači da smo postojani. Prisutni smo, zapravo, u mnogim područjima, kao što ste ispravno rekli. Utjecajni smo i zahvaljujući podršci Crkve.
— Trenutno studirate institucionalnu komunikaciju na Papinskom sveučilištu Svetog Križa. Kada završite studij, koji će biti vaši apostolski ciljevi? Također bismo voljeli da nam kažete nešto o svom putu prije dolaska u Rim.
Bio sam vrlo uključen u apostolat i obuku učitelja. Bio sam ravnatelj škole 15 godina, a služio sam i kao župnik u Betlehemu i Nazaretu. Osim toga, radio sam u raznim obrazovnim i pastoralnim okruženjima, kao što je "Casa del Fanciullo", centar za djecu sa specifičnim tjelesnim i socijalnim invaliditetom.
Sada se moj put mijenja, što se tiče mojih metoda rada. Međutim, cilj ostaje i uvijek će biti služiti Božjoj riječi, promicati i naviještati Njegovu poruku spasenja. Evangelizacija je ključ mog studija.
Zbog toga se trenutno usavršavam s ciljem povratka i rada u Kršćanski medijski centar u Jeruzalemu, gdje ću moći evangelizirati putem medija svoje zemlje. Želio bih pojačati glas kršćana u Svetoj zemlji na nacionalnoj i međunarodnoj razini, jer naš glas jasno daje do znanja da smo živo kamenje Isusove Zemlje, a naš život je misija, poziv da ustrajemo u vjeri.
Predstavljanje istinskog identiteta kršćana u Svetoj zemlji je dužnost, i ako to zaista želim učiniti, moram znati kako to učiniti, zbog čega sam odabrao studij društvene i institucionalne komunikacije na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu.
— I u tom smislu, doprinos naših dobročinitelja je također važan, jer oni pomažu vama i drugim studentima iz cijelog svijeta da steknu odgovarajuću obuku kako bi služili svakoj osobi u njezinim specifičnim okolnostima…
Naravno! Na arapskom se kaže da Gospodin blagoslivlja riječ 'da', jer pokazuje pridržavanje Njegovom planu, a pridržavanje, pak, pokazuje vjeru. Vi, dragi dobročinitelji Zaklade CARF, dali ste svjedočanstvo vjere odazvavši se apelu za pomoć našeg Papinskog sveučilišta Svetog Križa, koje osposobljava ljude koji će, zahvaljujući ovoj pripremi, moći učinkovitije raditi na Gospodnjem polju, pa je vaš 'da' zaista blagoslovljen od Gospodina.
On će donijeti svoj blagoslov na sve vas, jer ste na neizravan način sudjelovali u širenju Božje riječi u poruci spasenja. Vi ste naši partneri u evangelizaciji. Zahvaljujem vam i molim za vas, a Gospodin će vas sigurno nagraditi za vašu velikodušnost.
— Puno vam hvala, dragi oče Marwan… I kako kažu u Svetoj zemlji… Shalom, Salam!
Gerardo Ferrara
Diplomirao povijest i političke znanosti, sa specijalizacijom za Bliski istok.
Načelnik Ureda za studentska pitanja na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu.
carf@fundacioncarf.orgFiksni telefon: +34 914 029 082Mobitel: +34 638 078 51145 Conde de Peñalver.
