60. obljetnica Drugog vatikanskog koncila

Živa vjera, poslanje i jedinstvo

U svojoj propovijedi, papa Franjo je izgradio svoju propovijed oko riječi koje Krist upućuje Petru u Evanđelju: “Ljubiš li me? (…) Pasi ovce moje.” (Iv 21, 15 i 17). 

Živa vjera: "Voliš li me?""

Prvo, pogled odozgo. Taj pogled odgovara Isusovom pitanju Petru: "Ljubiš li me?" Pitanje koje Gospodin uvijek postavlja nama i postavlja Crkvi. Daleko od pesimističnih perspektiva, kao i od perspektiva koje su ljudski preoptimistske, i bez ulaska u bilo koju od njih, Papa potvrđuje u skladu s prethodnim papama:

“Drugi vatikanski koncil bio je sjajan odgovor na to pitanje. Trebao je ponovno probuditi svoju ljubav prema onome čemu je Crkva, prvi put u povijesti, posvetila koncil propitivanju same sebe, razmišljanju o vlastitoj prirodi i vlastitom poslanju. I ponovno je otkrila sebe kao otajstvo milosti rođeno ljubavlju, ponovno je otkrila sebe kao Božji narod, Tijelo Kristovo, živi hram Duha Svetoga.”.

Doista. I to nisu pseudoteološke apstrakcije, već stvarnosti koje pripadaju vjeri. I ne teoretskoj vjeri, već živoj vjeri, to jest vjeri koja djeluje i živi kroz ljubav (usp. Gal 5,6). A Crkva je “sakrament” (znak i oruđe) Božje ljubavi (usp. LG, 1).

A sada je naš red:“Zapitajmo se –Franjo poziva– ako u Crkvi polazimo od Boga,”Od Njegova ljubećeg pogleda na nas. Uvijek postoji napast da krenemo od sebe, a ne od Boga, da svoje ciljeve stavimo ispred Evanđelja, da dopustimo da nas odnesu vjetrovi svjetovnosti kako bismo slijedili modu vremena ili da odbacimo vrijeme koje nam Providnost daje da se vratimo.“.

Dalje upozorava na dvije pogrešne krajnosti: “Budimo budni: ni progresivizam koji se prilagođava svijetu, ni tradicionalizam ili 'regresija' koji čeznu za prošlim vremenom, nisu dokazi ljubavi, već nevjere. To su pelagijanski egoizmi koji vlastite ukuse i planove stavljaju na prvo mjesto.‘ ljubavi koja se sviđa Bogu, onoj jednostavnoj, poniznoj i vjernoj ljubavi koju je Isus tražio od Petra.”.

Franjo nas poziva da ponovno otkrijemo Koncil iz perspektive Božje ljubavi i bitnog spasenjskog poslanja Crkve, koje ona mora ispuniti s radošću (usp. Ivan XXIII., Govor). Radost Mater Crkve na otvaranju Drugog vatikanskog koncila, 11. listopada 1962.). Crkva koja zna kako prevladati sukobe i kontroverze kako bi svjedočila o Božjoj ljubavi u Kristu.

Misija i jedinstvo: "Hrani moje ovce""

Drugi pogled, Pogled iz sredine odgovara poslanju Crkve. Ona “pasti” jer je “pastoralni narod”, u službi spasenja. To je tako i ona to provodi oslanjajući se na rad svojih pastira, iako ne isključivo, jer Poslanje Crkve zahtijeva "organsku suradnju" između pastira i vjernika, svakoga prema njegovom stanju i pozivu, njegovom služenju i karizmama. To se ponovno otkriva u procesu trenutne sinode o sinodalnosti, koju je Papa produžio do listopada 2024.

Ova perspektiva – nastavlja Papa – vodi do toga da “bivamo u svijetu s drugima i nikada se ne osjećamo superiornima nad drugima, kao sluge Kraljevstva Božjega (usp. LG 5) i bez klerikalizma.".

Treća perspektiva: To je holistički pogled. Jer, kako Isus kaže Petru, radi se o hranjenju “mojih ovaca”, svih ovaca, primjećuje Papa, a ne samo nekih. Jer to bi bilo popuštanje polarizaciji (posvećivanje sebe samo dijelu ovaca). I, stoga, kidanje srca Majke Crkve. Naš fokus trebao bi biti na traženju jedinstva i crkvenog zajedništva, izbjegavajući nejedinstvo i ekstremizam.

Važnost jedinstva: “Cijela Crkva, svi. Gospodin nas ne želi ovakve, mi smo njegove ovce, njegovo stado i samo smo tako zajedno, ujedinjeni.“. Prevladajmo polarizaciju i branimo zajedništvo, postanimo sve više i više 'jedno'‘ Stavimo po strani 'izme' - i progresivizam i tradicionalizam - Božjem narodu se ne sviđa ova polarizacija. Božji narod je sveti, vjerni Božji narod; to je Crkva.

Papina poruka se, dakle, kreće unutar ovih koordinata: živa vjera, poslanje, jedinstvo.

Posljednjih dana objavljeno je nekoliko članaka koji ističu ono što smatraju temeljnim neuspjehom Koncila. Jedan od njih napisao je R. Douthat (“Kako su katolici postali zatočenici Drugog vatikanskog koncila”, New York Times, 11. listopada 2022.). Autor također tvrdi da je Drugi vatikanski koncil bio nužan i da se ne može poništiti. Stoga, zaključuje, nema druge alternative nego pokušati riješiti proturječnosti koje nam je ostavio u nasljeđe. Dakle, katoličanstvo koje jednog dana prevlada Koncil “i dalje će biti obilježeno nepotrebnim pukotinama stvorenim njegovim pokušajem nužne reforme”. Čini mi se da nam ova perspektiva malo pomaže da shvatimo stvarnost Koncila, niti trenutno stanje Crkve i njezino poslanje.