Posebno se usredotočio na Isusovu molitvu na dan njegova krštenja u rijeci Jordanu. Tamo je on, koji nije imao grijeha za oprati, odlučio otići, u poslušnosti Očevoj volji. I nije ostao s druge strane rijeke na obali, kao da govori: Ja sam svet, a vi ste grešnici. Stavio se na čelo pokajnika, "u činu solidarnosti s našim ljudskim stanjem".
To je uvijek slučaj, primjećuje Papa:“Nikad ne molimo sami, uvijek molimo s Isusom”Tema koju je prethodno razvio i detaljno istražio papa emeritus Benedikt XVI. Također za razumjeti Krista.
To je ono što on kaže Katekizam Katoličke Crkve I Franjo to citira: «Sinovsku molitvu, koju je Otac očekivao od svoje djece, konačno će živjeti sam jedini Sin u svojoj Čovječnosti, s ljudima i za njihovu korist» (br. 2599).
Evanđelje po Luki opisuje kako se Isus, dok se krstio i molio, otvorila pukotina na nebu te se začuo Očev glas:“Ti si moj Sin; danas sam te rodio”(Lk 3,22). Papa primjećuje da ova jednostavna fraza sadrži neizmjerno blago, jer nam omogućuje da naslutimo nešto od Isusovog otajstva i njegova srca uvijek usmjerenog prema Ocu:
«U vrtlogu života i svijeta koji će doći da ga osudi, čak i u najtežim i najtužnijim iskustvima koja će morati podnijeti, čak i kada osjeća da nema gdje skloniti glavu (usp. Mt 8,20), čak i kada se oko njega šire mržnja i progon,“, Isus nikada nije bez utočišta doma: on vječno prebiva u Ocu».
Franjo dodaje da će ova osobna Isusova molitva “na Pedesetnicu milošću postati molitva svih krštenih u Kristu.” I zbog toga nas savjetuje da ako se ikada osjećamo nesposobnima moliti, nedostojnima Božje pažnje, trebali bismo zamoliti Isusa da moli za nas, da ponovno pokaže svoje rane Bogu Ocu, u naše ime.
Ako imamo to povjerenje, uvjerava nas Papa, nekako ćemo čuti te riječi upućene nama: «Ti si Božji ljubljeni, ti si dijete, ti si radost Oca nebeskoga.».
Ukratko, «Isus nam je dao svoju vlastitu molitvu, što je njegov dijalog ljubavi s Ocem. Dao nam ga je kao sjeme Trojstva, koje želi ukorijeniti u našim srcima. Prihvatimo ga! Prihvatimo ovaj dar, dar molitve. Uvijek s Njim. I nećemo pogriješiti.
To su riječi pape Franje u njegovoj katehezi u srijedu. Odavde možemo dublje istražiti kako se naša molitva odnosi na Očenaš i kako se to povezuje s misom, koja uvijek ima nešto "slavljeničko". I kako nas to, u konačnici, vodi do sudjelovanja u poslanju Crkve. Krenimo korak po korak, vođeni teologom Josephom Ratzingerom.
«Usmjerimo svoju zahvalnost prije svega Bogu, u kojem živimo, krećemo se i jesmo.» Benedikt XVI.
Sadržaj Isusove molitve – molitve hvale i zahvale, prošnje i zadovoljštine – proizlazi iz intimne svijesti o njegovu božanskom sinovstvu i otkupiteljskom poslanju.
Zato je Ratzinger primijetio – u perspektivi točke Katekizma koju je naveo Franjo – da Sadržaj Isusove molitve sažet je u riječi Abba,Riječ "otac", kojom su hebrejska djeca zvala svoje očeve (što je ekvivalent našem "tata"). To je najjasniji identifikacijski znak Isusa u Novom zavjetu, kao i najjasniji i najsažetiji izraz njegove cijele biti. U konačnici, ova riječ izražava bitni pristanak na to da je on Sin. Zato je Oče naš To je proširenje Abbe preneseno na "nas" njegovih vjernika (usp. Blagdan vjere, Bilbao 1999., str. 34-35).
Tako je. Kršćanska molitva, naša molitva, ima kao svoj živi temelj i istinsko središte Isusovu molitvu. Ukorijenjena je u njoj, živi od nje i proširuje je ne nadilazeći je, budući da Isusova molitva, koji je naša "glava", prethodi našoj, podržava je i daje joj djelotvornost vlastite molitve. Naša je molitva djece "u Sinu". Naša molitva, poput Isusove i u zajedništvu s njegovom, uvijek je molitva koja je i osobna i solidarnosti s drugima.
To je moguće djelovanjem Duha Svetoga, koji nas sve ujedinjuje u Gospodinu, u svom (mističnom) tijelu koje je Crkva: "U zajedništvu u Duhu Svetom, kršćanska molitva je molitva u Crkvi." "U molitvi nas Duh Sveti ujedinjuje s Osobom Jedinorođenoga Sina, u njegovom proslavljenom čovječanstvu. Po njoj i u njoj, naša sinovska molitva zajedniči u Crkvi s Majkom Isusovom (usp. Dj 1,14)" (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2672 i 2673).
Bog se uprisutnjuje na misi
Pa onda, nastavlja Ratzinger, iz sjedinjenja s Isusovom molitvom, – to jest, iz svijesti o našem sudjelovanju u božanskom sinovstvu u zajedništvu s Kristom – misa proširite tu Isusovu molitvu u svakodnevni život. A onda, kaže, svijet se može pretvoriti u zabavu.
Što je zabava?
Zabava, rekao bi Benedikt XVI. godinama kasnije, jest “događaj u kojem je svatko, tako reći, izvan sebe, iznad sebe, i stoga sa sobom i s drugima” (Govor Rimskoj kuriji, 22. XII. 2008.).
Ali – mogli bismo se sada zapitati – koja bi bila svrha pretvaranja svijeta u “zabavu” u okolnostima poput sadašnjih, usred pandemije, komplicirane ekonomske krize, nepravdi i nasilja, čak i u ime Boga, koje posvuda ostavljaju tragove boli i smrti?
Više pitanja: Što mi kršćani mislimo kada kažemo da “Mi "slavimo" misuI zašto misa ima veze sa slavljem? I pronalazimo ovaj odgovor: zasigurno ne u površnom smislu riječi slavlje, koje se obično povezuje s pomalo nesvjesnom bukom i zabavom onih koji se distanciraju od svojih problema; već iz sasvim drugog razloga: jer u misi, piše Ratzinger, Postavljamo se oko Boga, koji se uprisutnjuje među nama.
To nam daje spokojna radost, Kompatibilno je s kjaroskurom vjere, s boli, pa čak i sa smrću, jer znamo da čak ni smrt nema posljednju riječ. Ta posljednja riječ pripada samo ljubavi, koja nikada ne umire.
Ovako je papa Benedikt objasnio, u ovom dugom odlomku koji zaslužuje da bude transkribiran, što se događa u kršćanskoj liturgiji:
«On [Bog] je prisutan. On ulazi među nas. Nebesa su se otvorila i to čini zemlju sjajnom. To je ono što život čini radosnim i otvorenim te ujedinjuje sve u radosti koja se ne može usporediti s ekstazom rock festivala. Friedrich Nietzsche je jednom rekao:‘Umjetnost nije u organiziranju zabave, već u pronalaženju ljudi koji u njoj pronalaze radost.’Prema Svetom pismu, radost je plod Duha Svetoga (usp. Gal 5,22) (…) Radost je sastavni dio slavlja. Zabava se može organizirati; veselje ne može.. Može se ponuditi samo kao dar; (…) Duh Sveti nam daje radost. I on je radost. Radost je dar u kojem su sažeti svi ostali darovi. To je manifestacija sreće, bivanja u skladu sa samim sobom, što može proizaći samo iz bivanja u skladu s Bogom i njegovim stvorenjem. Radost, po svojoj prirodi, mora zračiti, mora se dijeliti. Misionarski duh Crkve nije ništa više od poriva da se prenese radost koja nam je dana.». (Govor Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2008.)
Misa, središnji događaj kršćanskog života
Što se tiče Euharistija, Vrijedi se podsjetiti da je židovska pashalna večera već imala snažan karakter koji je bio istovremeno obiteljski, sveti i svečani. Spajala je dva važna aspekta: jedan žrtve, budući da se jelo janje prineseno Bogu i žrtvovano na oltaru; i jedan zajedništva, zajedništva s Bogom i s drugima, koje se očitovalo u dijeljenju i pijenju kruha i vina, nakon što su blagoslovljeni, kao znak radosti i mira, zahvalnosti i obnove Saveza (usp. Blagdan vjere, str. 72-74).
Misa uzima bit svega ovoga i nadilazi je kao “sakramentalno ”ažuriranje“ (to jest, kroz znakove koji očituju stvarno božansko djelovanje, u kojem surađujemo) o smrti i uskrsnuću Gospodina za naše spasenje.
U njoj molimo za sve, žive i zdrave i bolesne, a i za pokojne. I prinosimo svoj rad, svoje tuge i svoje radosti za dobrobit svih.
Naša vjera nas uvjerava da Bog upravlja poviješću i da smo u Njegovim rukama, ali On nas ne štedi truda da je poboljšamo, da pronađemo rješenja za probleme i bolesti, da stvorimo bolji svijet. I tako Misa je središnji izraz kršćanskog smisla života.
Naša vjera nam također daje smisao smrti kao konačnom koraku prema vječnom životu s Bogom i svecima. Naravno, tugujemo za onima koje izgubimo iz vida na zemlji. Ali ne tugujemo za njima očajnički, kao da je taj gubitak nenadoknadiv ili konačan, jer znamo da nije. Vjerujemo da su, ako su bili vjerni, bolje prošli od nas. I nadamo se da ćemo se jednog dana ponovno ujediniti s njima kako bismo bez ograničenja proslavili naš susret.
Od molitve i mise do misije
Vratimo se Ratzingerovoj misli. Molitva je čin potvrđivanja vlastitog bića, u jedinstvu s Kristovim "Da" vlastitom postojanju, postojanju svijeta, našem vlastitom. To je čin koji nas osnažuje i pročišćava za sudjelovanje u Kristovom poslanju.
U toj identifikaciji s Gospodinom – s njegovim bićem i njegovim poslanjem – koja je molitva, kršćanin pronalazi svoj identitet, ugrađen u svoje biće Crkve, Božje obitelji. I, kako bi ilustrirao tu duboku stvarnost molitve, Ratzinger ističe:
«Polazeći od te ideje, srednjovjekovna teologija je kao cilj molitve i uznemirenosti bića koja se u njoj događa uspostavila preobrazbu čovjeka u 'anima ecclesiastica', u osobno utjelovljenje Crkve. To je istodobno identitet i pročišćenje, davanje i primanje u najdubljem dijelu Crkve. U tom pokretu, jezik majke postaje naš vlastiti; učimo govoriti u njemu i kroz njega, tako da njezine riječi postaju naše riječi: davanje riječi tog vjekovnog dijaloga ljubavi s onim koji je htio postati jedno tijelo s njom, postaje dar govora, kojim se istinski dajem i na taj način me Bog vraća svima drugima, dano i slobodno» (Ibid., 38-39).
Stoga, zaključuje Ratzinger, ako se pitamo kako učimo moliti, trebali bismo odgovoriti: Učimo moliti se moleći se “s” drugima i s majkom.
To je uvijek slučaj, doista, i možemo izvući vlastite zaključke. Kršćanska molitva, molitva uvijek sjedinjena s Kristom (čak i ako toga nismo svjesni), jest molitva u "tijelu" Crkve, Čak i ako je netko fizički sam i moli individualno, njegova je molitva uvijek crkvena, iako se to ponekad očituje i provodi na javan, služben, pa čak i svečan način.
Kršćanska molitva, uvijek osobna, ima razni oblici: od vanjskog sudjelovanja u molitvi Crkve tijekom slavljenja sakramenata (posebno s mise), ...čak i liturgijska molitva časova. I, na osnovniji i svima pristupačniji način, "privatna" molitva kršćanina - mentalna ili usmena - pred svetohraništem, pred raspelom ili jednostavno izgovorena usred svakodnevnih aktivnosti, na ulici ili u autobusu, na poslu ili u obitelji, društvenom i kulturnom životu.
Također narodna pobožnost Procesije i hodočašća mogu i trebaju biti put i izraz molitve.
Molitvom dolazimo do razmatranja i hvale Boga i njegova djela, koje želimo da ostane s nama, kako bi naše vlastito djelo bilo plodonosno.
Da bi euharistija postala dio naših života, potrebna je molitva.
Molitva – koja uvijek ima element klanjanja – prethodi, prati i slijedi misu. Kršćanska molitva je i znak i instrument kako masa “ulazi” u život i pretvara život u slavlje, u zabavu.
Odatle konačno možemo shvatiti kako naša molitva, uvijek sjedinjena s Kristovom, nije samo molitva “u” Crkvi, već nas i priprema i jača za sudjelovati u poslanju Crkve.
Kršćanski život, preobražen u “život molitve” i obogaćen misom, prevodi se u služenje materijalnim i duhovnim potrebama drugih. I dok živimo i rastemo kao djeca Božja u Crkvi, sudjelujemo u njezinoj izgradnji i njezinom poslanju, zahvaljujući molitvi i euharistiji. Ništa od ovoga nije puka teorija ili nagađanje, kako neki misle, već stvarnost omogućena djelovanjem Duha Svetoga.
Katekizam Katoličke Crkve kaže: Duh Sveti "pripravlja Crkvu za susret s njezinim Gospodinom, podsjeća na Krista i objavljuje ga vjeri zajednice; uprisutnjuje i aktualizira Kristovo otajstvo svojom preobražavajućom snagom; konačno, Duh zajedništva ujedinjuje Crkvu sa životom i poslanjem Kristovim.".
Autor: Gospodin Ramiro Pellitero Iglesias, predavač pastoralne teologije na Fakultetu teologije Sveučilišta u Navarri.
Članak objavljen u: Crkva i nova evangelizacija.
Sadržaj
carf@fundacioncarf.orgFiksni telefon: +34 914 029 082Mobitel: +34 638 078 51145 Conde de Peñalver.
