U kontekstu ruralnog Perua, a zvanje u svećeništvo Poprima svoje jedinstvene nijanse. Velike udaljenosti, oskudnost resursa i snažan kulturni identitet andskih naroda znače da se svećenička služba mora živjeti u izazovnom okruženju, oslobođenom urbanih ograničenja. U tom kontekstu, svećenik je očekivana i potrebna prisutnost, često jedina stabilna referentna točka za Crkvu na prostranim i teško dostupnim područjima.
U tom kontekstu, poziv se shvaća kao osobni poziv i kao odgovor na specifičnu potrebu ljudi. Biti svećenik U Andama to znači prihvatiti život obilježen stalnim raseljavanjem, izravnim kontaktom s siromaštvom i vrlo bliskim odnosom s vjernicima, koji poznaju svog pastira kroz njegove riječi, njegovu dostupnost i njegovu svakodnevnu prisutnost.
Svjedočanstvo oca Christiama upravo je ukorijenjeno u toj stvarnosti. Njegova osobna priča isprepletena je s područjem na koje je poslan i zajednicama kojima služi, gdje se vjera živi s dubinom i jednostavnošću, čak i usred velikih teškoća.
Otac Christiam Anthony Burgos Effio Rođena je u Limi 26. kolovoza 1992. i pripada Biskupija Sicuani, u andskoj regiji južnog Perua. Najstariji je od četvero braće i sestara i odrastao je u kršćanskoj obitelji u kojoj se vjera živjela prirodno.
Vjera obitelji izražavala se u vjerskim običajima, ali i kao konkretan način razumijevanja života, žrtve i služenja. U tom okruženju, lik svećenika bio je poštovan i cijenjen kao netko blizak narodu, što je pomoglo da se poziv ukorijeni bez početnog odbacivanja, iako s mnogim pitanjima.
Tijekom godina razlučivanja, otac Christiam naučio je strpljivo slušati što Bog od njega traži, bez žurbe s odlukama. Njegov poziv sazrijevao je u tišini, u molitvi i u kontaktu s konkretnom stvarnošću lokalne Crkve, sve dok nije postao čvrsta obveza.
Taj postupni proces bio je ključan za kasnije suočavanje s odricanjima svojstvenim svećeničkom putu i za prihvaćanje formacije kao nužnog vremena unutarnje i pastoralne pripreme.
Njegov poziv na svećeništvo došao je u dobi od 16 godina, tijekom euharistije na kojoj je propovijedano Evanđelje po Mateju: «Vi ste sol zemlje (…) i svjetlo svijeta» (Mt 5,13-16). Ta Riječ nije bila trenutni šok, već početak stalne nelagode koja ga je navela da ozbiljno razmotri svećeništvo kao životni put.
«Zaista vjerujem da je Gospodin svojom riječju u meni usadio čežnju za pozivom, želju da mu mogu u potpunosti služiti preko njegovog naroda, u svećeničkoj službi.».
Od djetinjstva, vjera naučena kod kuće i marijanska pobožnost – posebno molitva Sveti krunice– pratio je njezin proces. Kako je vrijeme prolazilo, shvatila je da ju je Bog tiho i strpljivo pripremao za njezin poziv.
Svećenička formacija nije uključivala samo stjecanje teološkog i ljudskog znanja, već i učenje života u zajednici, poslušnosti i služenja bez traženja pažnje. Te su godine bile odlučujuće u oblikovanju stila svećeništvo Jednostavno i pristupačno, posebno prikladno za andsku stvarnost.
U kontekstu u kojem mnoge zajednice vide svećenika samo nekoliko puta godišnje, unutarnja priprema dobiva posebnu važnost. Duhovna snaga, ustrajnost i sposobnost prilagodbe teškim situacijama postaju bitni alati za službu.
Ova formativna faza omogućila je ocu Christiamu da realno preuzme misiju koja ga je čekala, bez idealiziranja, ali i bez straha.
Odluka o ulasku u sjemenište došla je nakon što je već započeo sveučilišni studij i imao dobro definirane osobne planove. Odabir svećeništva značio je napuštanje legitimnih planova i prihvaćanje neizvjesnosti zahtjevnog puta.
Najteži test bio je onaj obiteljski. Za njegove roditelje, odluka je u početku značila osjećaj gubitka djeteta. Ta se bol tijekom godina transformirala u proces zajedničke vjere, proživljene paralelno s svećenička formacija Christiama. Danas je to početno odricanje razlog za zahvalnost i duboku radost.
Razdoblje sjemeništa bilo je ključno za ljudsko i duhovno sazrijevanje te za pročišćavanje poziva sve dok nije postao slobodan i svjestan odgovor na Božji poziv.
Svećeničko ređenje, slavljeno uoči Nedjelje Dobrog Pastira, označilo je početak definitivne predanosti. Od tog trenutka nadalje, služba oca Christiama bila je vezana uz ekstremnu pastoralnu stvarnost.
Njegova biskupija pokriva više od 16 700 km² i ima vrlo ograničen broj svećenika koji služe desecima župa razdvojenih velikim udaljenostima. U tom kontekstu, svećenik pruža duhovno vodstvo i često mora preuzeti i obrazovne i društvene odgovornosti.
Osim župne crkve, otac Christiam služi trinaest seoskih zajednica. Neke, poput Paropata i Tucsa, nalaze se na gotovo 4900 metara nadmorske visine i dostupne su samo pješice, na konju ili mazgi. To su sela s ozbiljnim materijalnim i sanitarnim potrebama, ali sa živom vjerom izraženom u duboko ukorijenjenim običajima.
U tim zajednicama evangelizacija također znači sudjelovanje u radu na polju, slušanje, poučavanje i održavanje nade. Tamo svećenik otkriva da, dok evangelizira, on sam biva evangeliziran jednostavnom vjerom naroda.
Otac Christiam trenutno studira kanonsko pravo na Sveučilište Papinski svetog Križa, u Rimu, zahvaljujući pomoći partnera, dobročinitelja i prijatelja CARF zaklada. Ovu fazu ne smatra osobnim postignućem, već prilikom za daljnje obrazovanje i služenje Crkvi u Peruu s većom predanošću po povratku.
Njegov svećenički poziv još uvijek ima jasan horizont: vratiti se u Ande i nastaviti brinuti se za ljude koje mu je Bog povjerio.
Gerardo FerraraDiplomirao povijest i političke znanosti, sa specijalizacijom za Bliski istok.
Službenik za studentska pitanja, Sveučilište Svetog Križa u Rimu.
Sadržaj
carf@fundacioncarf.orgFiksni telefon: +34 914 029 082Mobitel: +34 638 078 51145 Conde de Peñalver.
