«"U malo sjemenište sam ušao odmah nakon osnovne škole, kada sam imao 12 godina.".

Istina je da prije nisam imao pojma što je sjemenište. Nisam znao dok nisam čuo obavijest od župnika u mojoj crkvi da će biti ispit za one koji žele ući u malo sjemenište i da biskupija traži mladiće koji žele postati svećenici.

Počeo sam pitati roditelje mogu li polagati prijemni ispit za sjemenište. To ih je pravo iznenadilo jer nikada nisu zamišljali da bih se mogao upisati u sjemenište.

Ušao sam u sjemenište bez svećeničkog poziva. Nisam bio baš siguran; mislim da sam jednostavno htio vidjeti kakav je život u sjemeništu, čisto iz znatiželje.

Dok su moji kolege iz razreda bili vrlo jasni u vezi s tim što žele raditi - željeli su biti svećenici - ja nisam znao što bih.

Život u sjemeništu bio mi je jako težak. Imao sam 12 godina i nisam znao oprati odjeću, očistiti sobu niti namjestiti krevet. Sada se s radošću prisjećam te četiri godine u malom sjemeništu.

Mnogo sam toga naučio i tamo sam otkrio svoj poziv za svećeništvo. Otkrio sam da me Bog poziva da budem svećenik.

Imao sam 15 godina kada sam osjetio Gospodinov poziv. Bio sam vrlo mlad. Bio sam jako uplašen. Nisam znao kako odgovoriti na ovaj poziv na svećeništvo. Stoga bih u svojoj molitvi rekao Gospodinu: "Objasni mi sve ovo, Gospodine, objasni mi sve ovo. Vrlo sam mlad, ne znam što da radim. Ali osjetio sam tvoj poziv, pomozi mi da odgovorim."“ 

Nakon malog sjemeništa odlučio sam nastaviti.

Godine studiranja filozofije bile su jedne od najboljih godina mog života. Moj poziv za svećeništvo počeo je rasti. Počeo sam shvaćati Gospodinov poziv.

Savršeno se sjećam dana kada sam Gospodinu rekao "Da".

Jednog ljeta, moj rektor me poslao na vrlo udaljeni otok, bez struje, bez ičega. Bilo mi je jako teško jer sam iz velikog grada i nisam bio naviknut živjeti bez struje. Rektor me poslao tamo da budem s ljudima, da se molim s njima, da ih pratim, da podučavam vjeronauk, da držim vjeronauk za mlade i odrasle, i prije svega, da slavim misu. U selu u kojem sam bio, misa se slavi samo jednom svaka dva mjeseca. 

Na tom otoku rekao sam Gospodinu “Da”. Vidio sam potrebu za svećenikom u svojoj biskupiji. Vidio sam žeđ ljudi za sakramentima. I tko sam ja da kažem NE ovom velikom Božjem pozivu da budem Njegov instrument u donošenju sakramenata svim ljudima?.

Nakon tog iskustva, znao sam sigurno da ću biti svećenik. Vratio sam se kući vrlo sretan.